Za sve one kazališne preživare, kojima činjenice nisu važnije od osobnih animoziteta i jala, Vitomira Lončar je ovaj tjedan isporučila novi plast svojih intelektualnih otkosa koje krdo, barem sudeći po anonimnim komentarima, zadovoljno konzumira pod stajskim naslovom Slamka spasa u Večernjem listu. Koseći selektivno, vrla Vitomira je odlučila, dosljedna kakva već jest, stigmatizirati jedno dijete i njegove roditelje, a sve u cilju rušenja aktualne uprave HNK Ivana pl. Zajca koja joj, ups, nije uzela predstavu na gostovanje.

Jer dok su pregovori još trajali i dok je bilo izgledno da će studentska produkcija Male scene "Momci na brod" doploviti do Rijeke, Vitomira, dosljedna kakva već jest, nije vidjela nikakvih nepravilnosti u radu rečenog HNK. Međutim, kad je shvatila da joj prodaja roga za svijeću neće poći za rukom, kad je za gostovanje svoje predstave, u kojoj besplatno rade studenti, mimo svih ranijih dogovora, tražila skromnih 28.000 kuna, što je cijena za koju se dobiju puno ozbiljnije profesionalne produkcije, Vitomira je dobila napadaj pravedničkog bijesa i odlučila sama sebi skočiti u usta. I "brod" i "momci" su se nasukali na plićaku u kojem se privatno kazalište ulijeva u kvazidruštveni aktivizam.

Ova profesionalna prijavljivačica na gotovo svaki raspisani natječaj za mjesto ravnatelja kazališta u Zagrebu, zatražila je, nakon nedobivenih 28.000 kuna, da joj riječki HNK dostavi dokument na temelju kojeg malodobno dijete nastupa u predstavi "Hrvatsko glumište". Nakon što je isti dobila, Vitomira je, naš proslavljeni borac za prava djece, požurila isti objaviti u online izdanju Večernjaka kako bi sve one, koji u okviru ovog lista anonimno ili potpisano siju mržnju i huškaju protiv predstave u kojoj maloljetna djevojčica sudjeluje, još jednom podsjetila na njezino ime i prezime. Čisto nek' se zna, a čitatelji Večernjeg lista će već sami odlučiti kako s Vitomirinih riječi prijeći na djela.

Anticipirajući Vitomirinu reakciju u sljedećem broju Slamke, u kojoj će se svim svojim kršćanskim bićem, glumačkim talentom i Spomenicom Domovinskog rata kleti da nije imala ništa protiv maloljetne djevojčice, dobrohotno ću je podsjetiti da je upravo kontekst taj koji kreira značenje određene poruke. Objaviti ime malodobne osobe u mediju koji već tjednima orkestrira napade protiv predstave "Hrvatsko glumište", njezinih autora i sudionika, malo je više od brige za ćudoređe jednog djeteta u koje vrla Vitomira pokušava zamotati svoj privatni interes.

Takva briga bi tom djetetu mogla priskrbiti ono što je logičan korak u nizu koji ide od medijske harange protiv "Hrvatskog glumišta", preko neprijavljenih prosvjeda branitelja ispred riječkog HNK,  njihovog neovlaštenog vješanja natpisa na pročelje ustanove u koju neki od njih nikada nisu kročili, zatim znakovitog prisustva iste veteranske bratije na razgovoru "Upotreba činjenica u kazališnom predstavljanju devedesetih" održanom u foajeu HNK Ivana pl. Zajca, gdje su jednoobraznim crnim outfitom i sjedenjem u prvom redu pokušali prisutnima utjerati domoljublje u kosti i ukazati na ideološku matricu koju u njezinoj kriptoinačici predstavljaju -  pa sve do ustaških grafita koji su početkom ovog tjedna osvanuli na fasadi zgrade riječkog kazališta.

Kao što je Vitomirina malograđanština, koja se krije pod krinkom pravne ekspertize i brige za prava djece, logičan evolucijski korak u odnosu na čoporativno-bratsko čerečenje predstave od strane svih onih kojima je urednička politika Večernjaka proteklih tjedana tako nesebično ustupila svoje stranice (Raspudić, Prosperov Novak, Ivkošić, Cigler, Sedlar, Šnajder...), tako je i fizičko nasilje logičan sljedeći korak u atmosferi pogroma koju je taj isti list velikim dijelom kreirao.

Ali, Viti nije bilo dovoljno objaviti samo potjernicu za maloljetnim djetetom, već je odlučila temeljito diskvalificirati i njegove roditelje. Nadripravnica iz Male scene očigledno ne zna razliku između rada djeteta i njegovog sudjelovanja u umjetničkim aktivnostima bez naplate (i za to neznanje ima 28.000 razloga). Međutim, to joj ne smeta da se u svojoj pravnoj papazjaniji poziva na Zakon o radu, iako nenaplatno sudjelovanje djeteta u umjetničkom projektu ne spada u kategoriju rada. Ali kad se već jednom napravila zamjena teza, zašto ne nastaviti dalje. Tako će naša kazališna papiga uporno ponavljati "rad" na mjestu gdje rada, barem kao pravne kategorije, nema, te će tragom te silogistike, glumeći uz papigu i policajca za ćudoređe, prizivati Centar za socijalnu skrb ("Roditeljima koji bi u Americi potpisali ovakav dokument, dovela bi se u pitanje mogućnost skrbi za dijete."), Inspekciju rada ("Ima li što o ovome slučaju reći Inspekcija rada, a sukladno Zakonu o radu?"), da bi na kraju zavapila: "Ima li što na sve to zajedno reći Pravobraniteljica za djecu?"

Pa, draga Vitomira, ima. Ono što Pravobraniteljica za djecu kaže, a što bi ti kao stručnjak za civilno, anglosaksonsko, običajno i šerijatsko pravo morala znati, glasi: "Kad se radi o sudjelovanju djece u umjetničkim ili scenskim aktivnostima bez naplate, inspekcija rada, koja je do sada bila nadležna izdavati odobrenja za naplatno sudjelovanje djece u tim aktivnostima, nije bila nadležna za izdavanje odobrenja za sudjelovanje djece bez naplate, već je sudjelovanje djece u kazališnim predstavama u večernjim terminima bilo podložno roditeljskoj odluci i procjeni."

Iluzorno bi, nakon pravobraniteljičinih riječi, bilo očekivati da se Vitomira Lončar ispriča roditeljima maloljetne djevojčice čije roditeljstvo nije prilagođeno uzusima proklamiranog domoljubnog licemjerja i njezinih uskogrudnih kalkulacija. Ipak, i te uske grudi, kao što je znao pokojni predsjednik Tuđman, dovoljno su široke da se na njih objesi Spomenica Domovinskog rata. Da vječni Predsjednik svih Hrvata u pravilu nije griješio obavljajući poslove instalacije željeza na poslušnička poprsja, pokazuje i Vitomirina nemogućnost da shvati da u Hrvatskoj 2014. postoje roditelji koji mogu dozvoliti da im dijete sudjeluje u predstavi "koja se, kao što čujemo, obračunava s ustaštvom i fašizmom u hrvatskom glumištu". Jebiga, Vitomira, znam da ti to svom djetetu ne bi nikada dopustila, ali ima i ovakvih koji bi. Što da radimo s njima? Da ih zatvorimo u logore dok im antifašizam ne izbijemo iz glave?

A kad smo već kod logora, preselimo na trenutak pravnog eksperta i nepokolebljivog legalistu Vitomiru Lončar iz Lijepe naše godine 2014. u Njemačku ljeta 1942. Vjerujem da bi u toj usudbenoj povjestici njezin legalizam istim žarom lovio Židove, koji su uspjeli izbjeći rasnim zakonima,  kojim danas pokušava zakonski uloviti roditelje i djecu koji izlaze iz nacionalno zacrtanih normativa roditeljstva. A ti normativi jasno određuju da djeca ne smiju prići ni blizu bilo čemu što se "obračunava s ustaštvom i fašizmom."

Nadam se da u Hrvatskoj još uvijek nije zakonom zabranjeno uzviknuti: "Smrt fašizmu - sloboda narodu!" Ako ipak jest, pozivam Vitomiru Lončar da me prijavi nadležnom organu.

Lupiga.Com