Malo koji nogometni fan se ne sjeća onog famoznog televizijskog prijenosa uzvratne splitske utakmice pretkola Lige prvaka, između Hajduka i mađarskog Debrecena. Naime, tadašnji je komentator Hrvatske televizije, Željko Vela je u času kad su Mađari postigli peti gol na utakmici, doživio onaj jedinstveni trenutak prosvjetljenja kojeg brojni spikeri ne dožive nikad u čitavoj karijeri. Doživio i rekao: „Ovo je sad već šamaranje mrtvog magarca“.

Da je pravde, ova Velina rečenica odavno bi se učila u školama i postala opće mjesto, no i ovako će savršeno poslužiti da opišemo združenu medijsku akciju koju su u ponedjeljak, 20. listopada izveli lokalni klerikalni list koji se voli predstavljati kao Slobodna Dalmacija i nekakva sekcija za martirologij Katoličke crkve. Čisto da podsjetimo čitatelje, da im ne bi promaknuo kontekst, kako je dan ranije, u nedjelju, uhićen zagrebački gradonačelnik Milan Bandić sa suradnicima. Što je naravno bila apsolutna vijest dana, neovisno o bilo čijem osobnom stavu prema toj činjenici.

Zahvaljujući toj neospornoj činjenici, svi su hrvatski dnevnici, čiji je neprofesionalizam postao već poslovičan, osvanuli s tom viješću na naslovnici. No, lokalna ispostava Glasa koncila, znatno je bitnijom smatrala 'veliku' vijest o nečemu što se tek ima dogoditi. Pa je tako dvije trećine naslovnice, ali i druge i treće stranice zauzela sljedeća vijest: "Plan Kaptola u izbornoj godini. Hrvatska biskupska konferencija organizira veliki simpozij. Crkva priprema 'konačni obračun' s komunizmom'. Ispravit ćemo krive povijesne činjenice, mitove i zablude".

Sad kad smo se u kratkim crtama uputili u problem čijem ćemo se meritumu vratiti, red bi bio da postavimo nekoliko logičnih pitanja uredništvu Slobodne. Prije svega kojom novinarskom logikom se kao glavna vijest donosi gore navedena, pored činjenice uhićenja Milana Bandića. Zatim zašto se kao vijest donosi nešto što uopće nije vijest, nego se tek ima dogoditi. Logika dobrog urednika, koji bi recimo imao nos za priču i pravu medijsku senzaciju, mogao bi naravno staviti Bandićevo uhićenje u drugi plan kad bi doista imao ekskluzivu. Što nas dovodi do pitanja, a što je to ekskluzivno u vijesti da se crkva obračunava s komunizmom, da nešto intenzivnije to planira raditi u izbornoj godini, a sve putem bojovnog povijesnog revizionizma.

Drugim riječima, ključno pitanje koje se ovdje nameće je, zbog čega na naslovnici novine imamo tabloidno opremljenu navodnu senzaciju, kad se ne radi o ničem novom i do sada neviđenom. Štoviše, te crkvene aktivnosti nisu samo viđene, nego im je scenarij prepoznatljiv i monoton kao u kakvoj jeftinoj sapunici. Vijest tog tipa bi, ako to još uvijek nije dovoljno jasno, bila novinarski opravdana, kada bi se radilo o crkvenom nastojanju da, recimo, na simpoziju zaključi kako je Josip Broz Tito bio najveći sin hrvatskog naroda. Kako do takvog ingenioznog obrata nije došlo, pridavati najavi simpozija toliki značaj, ne predstavlja ništa drugo, doli otvorenu agitpropovsku narav glavnog urednika Slobodne.

Pojednostavljeno govoreći, riječ je o primjeru prozirne propagandne kampanje u korist Crkve koja bi htjela postati politički faktor. To što se pri tome i urednik i Crkva ponašaju u najgorem maniru ranih dana režima protiv kojeg pokreću cijeli historiografski aparat, očito ih niti malo ne uznemirava.

No, da se vratimo na sadržaj priče. Navedeni skup održat će se, naime pod radnim naslovom 'Istina će vas osloboditi'. Kako jezik često otkriva i više nego što onaj tko govori želi reći, ne bi se bilo zgorega zapitati na što prosječnog čitatelja podsjećaju ove fraze o istini koja oslobađa i o konačnim obračunima? Neovisno o slobodnim asocijacijama na ovu temu ovdje je riječ o još jednom monumentalnom nastojanju da se izvjesna Komisija Hrvatske biskupske konferencije za martirologij očituje o onome što je sama imenovala kao znanstveni skup o temi 'Istina će vas osloboditi: Suočavanje Crkve u Hrvata s komunističkim nasljeđem'. Tragika svih ovih nastojanja leži u činjenici da su ona grotesknija čak i od samog pompoznog naziva koji s velikim riječima i glumljenim patosom pokušava uliti ikakav smisao u sve te radnje. S nikakvih uspjehom naravno.

Mi ovdje zapravo bilježimo jedan tragični nesporazum martirologa sa samima sobom. Naime, već od 1945. godine, s naglaskom na razdoblje nakon 1990. godine, ta tzv. Crkva u Hrvata ništa drugo i ne radi, osim što se suočava s komunističkim nasljeđem. Što nas dovodi do pitanja kako se, niti nakon toliko godina nije do kraja suočila s tim nasljeđem. Znatno zanimljivije od ovog pitanja je pak pitanje kad će se Komisija za martirologij konačno početi suočavati, primjerice, s ustaškim zločinima, posebno u svjetlu činjenice da bi to suočavanje iz njihove perspektive bilo znatno smislenije od ovoga. Na kraju krajeva, bilo bi lijepo znati odgovor na pitanje, kad će se spomenuta komisija početi suočavati i s nasljeđem devedesetih godina.

Tim prije jer nije prošlo dugo, precizno govoreći tek dvanaest godina od govora splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića koji je nastupajući na političkom mitingu na splitskoj Rivi zaključio kako smo svi mi Mirko Norac. Riječ je inače o čovjeku osuđenom za ratni zločin. Prošlo je još manje vremena od kad je jedan drugi hrvatski biskup posjećivao u zatvoru Branimira Glavaša, još jednog osuđenog ratnog zločinca. U konačnici, prije jedva nekoliko mjeseci treći je biskup dočekao Darija Kordića, još jednog osuđenog ratnog zločinca, iskazujući mu ozbiljnu dozu iskrenih sentimenata. Sve navedeno posebno je zanimljivo u svjetlu izjave Josipa Dukića, jednog od pozvanih povjesničara, koji je zaključio da ih ljevica neće spriječiti u tome da saznaju istinu.

Ako je nekih bojazni i bilo, vrijeme je da ih se kod Dukića i otkloni. Nitko crkvi ne stoji na putu da se konačno suoči i s vlastitim nasljeđem, jasno kad završi važan posao da još jednom osudi mrtvog magarca komunizma. Nigdje kao u Hrvatskoj nije se ispostavilo da su u početnoj rečenici Komunističkog manifesta, njegovi autori bili toliko u pravu. Što komunizma ovdje manje ima, njegovi idejni neprijatelji uočavaju ga češće od bijelih miševa. Nijednom zemljom, kao Hrvatskom ne kruži bauk komunizma. I kao avet se uvlači u sve pore društva, a nikako da se ukaže i u fizičkom obliku. Vjerojatno čeka da se Crkva u Hrvata konačno suoči s njegovim nasljeđem.

Lupiga.Com