Slobodna Dalmacija je o događajima koji su, pokazat će se, izazvali sablazan u stanovitim krugovima malog dalmatinskog grada Ploče, u dva dana objavila čak tri članka, davši im time velik značaj. U prvom je Ante Šunjić izvijestio da je u Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ uklonjena slika Franje Tuđmana i svijeća koja je, postavljena ispod spomen ploče s imenima poginulih branitelja, bivših učenika škole, simbolizirala vječni plamen. Nakon burnih reakcija, navodi se da je “vječni plamen“ vraćen na mjesto. Drugi je članak objavljen dan kasnije na četvrtoj i trećini pete stranice novina. Napisao ga je Stanislav Soldo.

Soldo donosi izvještaj o negativnim reakcijama branitelja i njihovih obitelji te braniteljskih udruga koje navodno pozivaju na razum i dijalog, ali istodobno najavljuju i prosvjede ako se „vječna vatra“ ne vrati u pločansku školu. Ispod ovog teksta nalazi se i treći, s naslovom „Propisa nema, možete staviti i Tuđmana i Tita“ koji je napisala Marijana Cvrtila. U njemu stoji da je iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, a na upit o dopuštenosti fotografija Tuđmana i Tita te kršćanskim simbolima u školama, odgovoreno kako „u tome nema ništa sporno“, odnosno da nije zabranjeno. Donose se izjave Ljilje Vokić, Zvonimira Hodaka i Veljka Miljevića.

Članci imaju sve što je potrebno za manipuliranje javnošću. Navode se, više puta, gotovo inzistirajući na njima, „povrijeđeni“ osjećaji branitelja i njihovih obitelji, čime se pokušava, a vjerojatno i uspijeva, izazvati slične osjećaje i kod čitatelja (šokirani su, na rubu plača, jedva govore). Saznajemo da je većina intervjuiranih branitelja ili članovi njihovih obitelji solidno umreženi, jer su članovi školskih odbora i slično. Njihovi se stavovi također opširno navode, bez komentara novinara – a komentare trebaju! Tako se, na primjer, uklanjanje Tuđmanove slike smatra „gašenjem svijetla“ i nastupanjem „mraka“, te se ističe da je „ponižavanje njihova svakodnevnica“. Svakodnevnica znači da su poniženi još nečim osim ovim sklanjanjem Tuđmanove slike i ugođaja primjerenijeg mauzoleju i groblju, a ne osnovnoj školi. Čime su, dakle, poniženi i to svakodnevno? Time što su na vlasti „komunjare“? Ponižavaju ih čak i ovakve „komunjare“? I što to oni žele? Čini se, do detalja određivati kako će izgledati i što će se učiti u školama u Hrvatskoj. Jer i o odgoju u školama imaju stavove – koje dijele sa svim, u ovim člancima intervjuiranim, „službenim osobama“. Što je dodatna činjenica zbog koje se, evo, po drugi ili treći put pitam čime se to branitelji u nas sustavno, „svakodnevno“, ponižavaju?

Predsjednik Gradskog vijeća Ploča, Davor Mihaljević, tako, osim što, dakako, „oštro osuđuje“ uklanjanje slike „vječnog plamena“, izjavljuje da škola „zaslužuje, barem na zidu, pružiti hrvatsko obilježje, obilježje stvaranja povijesti i slobode, a vječnim svjetlom odati počast svima onima koji su svoje živote za našu domovinu dali.“ Ni predstavnica Dubrovačko-neretvanske županije, dožupanica Marija Vučković također nije bez ideja kako valja urediti škole pa kaže: „Nadam se da će ravnateljica uvidjeti svoju pogrešku, vratiti simbole hrvatske slobode na mjesto na kojem su bili i time otkloniti dojam otuđenosti od temeljnih narodnih vrednota i osjećaja.“ Simboli hrvatske slobode, dakle, nisu grbovi Republike Hrvatske koji se nalaze u svim javnim ustanovama u Hrvatskoj? „Temeljne narodne vrednote i osjećaji“ vezani su isključivo za Tuđmanovu sliku i vatre po školama? Inače, ako ostanu samo grbovi, nastaje otuđenost od tih temeljnih vrednota?

„Dužnosnici“ se, saznajemo, nisu zaustavili na „promišljanjima“ o tomu kako urediti škole i školstvo. Oni su ravnateljicu promptno (za razliku od sporosti koju je teško opisati, koja ih obuzme čim trebaju obavljati svoje ostale, građanima možda i potrebnije poslove) „pozvali na red“, a o sadržaju „ribanja ušiju“, Marijeta Hladilo, pročelnica za obrazovanje, kulturu i sport Županije, ne ustručava se ni javno pričati.

„Glavinić je pročelnici priznala da ju je prigodom posjeta školi nekoliko ravnatelja drugih osnovnih škola upozoravalo da upaljena svijeća, simbol vječnog plamena, može asocirati djecu na groblje i smrt.“ Priznala?! To je, znači, sličilo policijskoj istrazi i suđenju? Pokazalo se, međutim, da to nije dovoljno. „Takva obrazloženja ravnateljice dodatno su potresla obitelji poginulih pločanskih branitelja i braniteljske udruge“.

Slijedi osobito perverzan dodatak: „Čuli smo da je ravnateljica Glavinić izjavila da se djeca plaše plamena “vječne vatre”. Pozivam je da kaže koliko je bilo pritužbi roditelja zbog toga – kazala je Željka Bulić-Petrović, predsjednica Vijeća roditelja.“ Perverzno, doista, jer u toj i takvoj atmosferi imati pritužbu očito znači pristati na stavljanje na stup srama. I to ne sebe, o, ne, to bi se još možda i podnijelo. Nego svog maloljetnog djeteta, osnovnoškolca.

Posebnu pažnju zaslužuje način novinarskog izvještavanja. Atmosfera se pažljivo gradi. Prvo se kaže da se sve događa „dva tjedna nakon obilježavanja tužne obljetnice, kada su u jednome danu, 12. kolovoza 1995. na Južnome bojištu četvorica hrvatskih branitelja iz Ploča položila život za obranu Domovine“. (Ima li Slobodna Dalmacija lektora? Od kada se u nas domovina piše velikim početnim slovom?). Zatim se navode žrtve ovog strašnog čina, naime, uklanjanja Tuđmanove slike i grobljanske vatre – to su „hrvatski vitezovi.“ Vokabular je jasno prepoznatljiv. Spominju se, zatim, "usijanje" i "napetost“. Pravu ulogu i čast današnje Slobodne Dalmacije, možemo ocijeniti kada novinar posegne za prepričavanjem nagađanja, ogovaranja i tračanja: „Nitko ne zna zbog čega je to učinila. Nagađa se o razlozima, ali svi su sigurni da je odluku donijela bez konzultacija sa Školskim odborom, Učiteljskim vijećem ili Vijećem roditelja. Po gradu kruže priče da je Glavinić već odavno odlučila ukloniti Tuđmana i 'vječnu vatru', ali se nije usuđivala sve do ovoga ljeta, kada je oličena škola. Navodno je ravnateljica naredila kućnom majstoru, pod prijetnjom otkaza, da ukloni kameno postolje na kojem je vatra sedamnaest godina stajala, što je ovaj i učinio.“

Kao predstavnici autentične javnosti izabrani su bivša HDZ-ova ministrica i dva odvjetnika, od kojih je jedan osobito agresivan desničar. Ljilja Vokić kaže: „Križa iz škole ne bih dala, on nikome ne smeta“; Veljko Miljević smatra da u učionicama ne može biti istaknuto ništa osim državnih obilježja, a govori i o nepotrebnom križu (iako o tomu u ovoj pločanskoj priči uopće nije riječ), dok Zvonimir Hodak naglašava da „ako netko drži Tita, zašto bi Tuđman bio zabranjen?“ Čemu takvo pitanje? Odvjetnik, naravno, zna da slike ni Tuđmana ni Tita nisu zabranjene, pa ipak ga postavlja. Ali, i tu je vjerojatno „kvaka“ - nisu ni obavezne, iako pločanski slučaj, a čini se i sam Hodak, sugeriraju da ona Tuđmanova jest obavezna.

Pločanski događaj, tako opširno prikazan u Slobodnoj Dalmaciji, nije osobito zainteresirao hrvatsku javnost. Zbog čega? Jer je to samo još jedan djelić u bogatom mozaiku slike o konzervativnoj i zaostaloj Dalmaciji, a što više nije vijest vrijedna osvrtanja? Jer je riječ o braniteljima, pa, dakle, problemima traume i njezinog nadvladavanja, a to traži mnogo ozbiljnije postupke od izražavanja javnog negodovanja? Zar, međutim, nije jasno da ako ovdje možda i jest riječ samo o traumi, da se ona agresivno nameće svima ostalima i to pomiješana sa nenadvladanom nacionalističkom netrpeljivošću? Pa da, ako ćemo traumu ostaviti po strani, ipak o ovom drugom i dalje imamo obavezu razgovarati.

Osobno, ne znam koji bi mogli biti razlozi šutnje čak i ljudi koji su se istakli suprotstavljanjem ovdašnjim svinjarijama. Možda je riječ o zamoru količinom problema koji ima Hrvatska ovog ljeta 2014. godine… Možda, također, valja postaviti i neka ozbiljnija pitanja, prije svega pitanje o tvrdokornosti nacionalizma i konzervativizma u nas općenito, a Dalmaciji posebno.

Kada je Nikola Visković u svojim Političkim ogledima izrazio i pozitivan i negativan stav o činjenici da u to doba u nas još nije bilo u javnosti prisutnog izrazitog neokonzervativizma, malo je tko očekivao da će se situacija vrlo brzo promijeniti, dapače, spektakularno promijeniti. Do te mjere da će neokonzervativizam već za godinu-dvije nakon što je Visković napisao svoj tekst, postati dominantnom ideologijom na ovim prostorima. Istina, ne u svom visoko intelektualnom obliku, već u obliku najprizemnijeg nacionalizma, ali se u posljednje vrijeme, nakon godina konsolidacije pa zatim hegemonije, i to polako mijenja. Pa sada imamo kombinaciju nešto intelektualnijeg konzervativizma i primitivnog nacionalizma. I to, ako bolje pogledamo, širom Hrvatske, a ne samo u Dalmaciji.

U poglavlju Izvori i izgledi neokonzervativizma napisanom 1988. godine, Visković piše o tomu da je, a nasuprot ranijem razdoblju „kada su posvuda prevladavale snage duhovne i političke emancipacije, sedamdesetih godina nadolazi žestoki val građanske reaktivne ideologije – neokonzervativizam i neoliberalizam“ i to kako u najrazvijenijim kapitalističkim društvima tako i u zavisnim područjima svijeta. Visković već tada opisuje kretanje filozofske i znanstvene misli u pravcu sumnje u dotadašnje prevladavajuće koncepte progresa, jednakosti ljudi, moći razuma i druge vrijednosti iz prosvjetiteljskog nasljeđa. Zatim su tu bile teškoće avangardne i društveno angažirane umjetnosti koje su stigle prodorom „postmoderne“. I tada su ponajbolje bili poznati restaurativni tokovi u politici i ekonomiji, gdje je konzervativna ideologija uspješno nametnula svoju duhovnu, a zatim i ekonomsku hegemoniju (spominje reganizam u SAD, tačerizam u Britaniji, liberalne i kršćanske konzervativce u Japanu, Francuskoj, Njemačkoj itd.). Najzad, događao se istodoban prodor čitavog sustava obnovljenih tradicionalističkih oblika svakodnevnoga osobnog i društvenog života. „Ali to još znači, dakle, da u tom valu obnove konzervativnih formi svijesti i odnosa sudjeluju, kao aktivni i pasivni akteri, ne samo sve širi slojevi političkih subjekata, nego također i sve više kulturni stvaratelji i konzumenti, znanstvenici i školska omladina, nositelji i korisnici masovnih medija, kao i mase građana u njihovu svakodnevnom životu.“

Ton čitave Viskovićeve analize ukazao je na moguću dugotrajnost spomenutog vala konzervativne ideologije, osobito zbog spoja duha tradicionalizma i s njim povezane moralističke kampanje (po kojoj su, na primjer, siromaštvo i nezaposlenost posljedica nerada i parazitizma) s duhom tehnokratizma, te zbog činjenice relativnog uspjeha brutalnih „šok terapija“ koje su neokonzervativci izveli u privredama najrazvijenijih kapitalističkih društava, iako uz visoku cijenu, a Visković naglašava da je za socijaliste bila riječ o neprihvatljivo visokoj cijeni socijalnih i ekoloških žrtava. Osobito mu je zabrinjavajuće izgledala već tada izražena tendencija da socijalističke i uopće demokratske grupe preuzimaju ne samo opisane „istine“ konzervativne ideologije, nego i njezine programske točke, poput onih proizašlih iz fascinacije tržištem i načelima monetarističke doktrine, uvjerenja o potrebi smanjivanja socijalnih prava, elementima nacionalizma i sličnima.

Ako se na štošta i trebalo pričekati, pa i poduže pričekati (na bilo kakav društveni i privredni razvoj, na primjer), za preuzimanje konzervativne ideologije pokazali smo se izuzetno spremnima. Istina, kako rekoh, u njezinom najprizemnijem obliku, u obliku manifestno agresivnog nacionalizma, a ne samo latentno kao što je svaki.

O nacionalizmu, koji je u nas devedesetih preuzeo duhovnu i ideološku dominaciju, pisalo se opširno i temeljito. Velika je šteta što su radovi naših znanstvenika, a da se o stranim autorima i ne govori, poznati gotovo jedino u okviru akademske zajednice te što nema široj publici dostupnih radova, a pogotovo što su gotovo bez ikakva utjecaja među onima koji su od nacionalističko-neoliberalnog konsenzusa imali najveću štetu (problem nesposobnosti lijeve i demokratske inteligencije da dopre do onih koje popularno nazivamo „narodom“ - i obratno! - spada u posebnu priču). Mnogi su, dakle, ukazivali na probleme s kojima smo/ćemo se susretali/ti kada, jednom, hrvatsko društvo, ili barem njegovi veći dijelovi, budu spremni makar dovesti u pitanje ovdašnji dominirajući konzervativizam. Stoga su toj našoj političkoj i ostaloj eliti, dakako, bili poznati. Samo što oni za te rasprave, a osobito ne za dovođenje u pitanje takva stanja, nisu imali nikakva interesa. I to ne interesa u smislu da im je nedostajalo radoznalosti, nego upravo interesa, materijalnog interesa svog sloja i svoje klase.

Čak i prije velike krize koja će razotkriti bitno različite interese koji postoje ne samo među zemljama centra i periferije, nego i unutar društava razvijenog kapitalizma u kojima su strukturni, klasni sukobi navodno bili uspješno svedeni tek na različite identitete i „životne stilove“, bilo je jasno da postoje duboki razlozi tako velike naklonjenosti nacionalizmu perifernih elita – o njihovom izbjegavanju odgovornosti (budući da je „za sve“ kriv ekonomski sustav od-kojeg-boljeg-nema) i naglašenom zazoru prema donjim slojevima, s tim da je najbolje i najkomodnije da – kad je već, eto, toliko ima i u državama na koje se čekalo od stoljeća sedmog - „nepravda ima strano porijeklo“. Valja naglasiti: navodno strano porijeklo. Koliko god bile tek periferne, njihov je materijalni interes, njihova ideologija i životni stil (oni, na primjer, i nadalje, kao i ranije, djecu školuju u kvalitetnijim, ali skupim stranim sveučilištima) najuže vezan za svjetske elite, dok u nacionalnim granicama moraju „odraditi“ tek dosadne parlamentarne izbore. Da se tako uspostavljena hegemoniju neokonzervativnog svjetonazora ospori, za to naše elite nemaju interesa – s njim one padaju ili opstaju.

Kad je, pak, riječ o okretanju nacionalizmu ili vjerskom fanatizmu onih izvan elitnih krugova, onih koji nemaju koristi od nacionalizma, za koje nacionalistička duhovna matrica također ostaje „najveća svetost“ koju se ne smije dirati, o njima ima začuđujuće malo suvremenih znanstvenih i svakih drugih istraživanja i spoznaja.

Vrcan je također na više mjesta isticao kako je posve netočno popularno mišljenje o tomu da su u nas odjednom i spontano uskrsnule višestoljetne mržnje i pradavni sukobi. Baš obratno, nacija je tokom modernizacije i uspostave kapitalizma često bila onaj prijeko potreban društveno-integracijski temelj kakav on nije kadar sam proizvesti i održavati. Iz istih je razloga i u postkomunističkim pak transformacijama nacionalizam bio rezultat posve svjesno odabranih političkih strategija. Htjelo se, sasvim svjesno i namjerno, upravo to što smo dobili. Ovo je Vrcan dokazivao na raznim primjerima „pakiranja vlasti“ tokom više izbornih ciklusa u nas.

Sav se cirkus sa splitskim gradonačelnikom, na primjer, ne može drugačije objasniti osim nastojanjem elite da zadrži konzervativnu duhovnu hegemoniju, dajući joj „pozlatu“, odnosno navodno „ljudsko lice“. Pa i u tomu imaju problema! Kako je primijetio Viktor Ivančić , „nadiranje toga Baldasarova 'napretka' ima se odvijati po jasno zacrtanoj trasi: prošlost – kompromis – budućnost“. Međutim, „nakon što je kao počasni gost prisustvovao sada već famoznoj smotri lokalnih crnokošuljaša, otkrio spomenik ratnoj jedinici nazvanoj po ustaškome vojskovođi i ozareno pljeskao na fašistički pozdrav“, „pokušao je u Gradskome vijeću proturiti odluku da se po palim partizanima nazove uličica u periferijskom kvartu Mejaši, koja zaobilazi stambene objekte i vodi, znakovito, do novopodignutog trgovačkog centra. Dočekao ga je, međutim, zasluženi nož u leđa: predstavnici kotara poručili su mu da table sa spomenom na narodnooslobodilački šljam ne žele na svom teritoriju, a slična su upozorenja uputila prva grla organizacija ratnih veterana i neofašisti iz HDZ-a. Tako je gradonačelnikova brižno izmaštana kompozicija 'napretka', koja putuje trasom: prošlost – kompromis – budućnost, zaustavljena na središnjoj dionici.“

Oni koji ne pristaju na kompromis su lokalni nacionalisti, bili oni branitelji ili ne. Što je pokazao i pločanski slučaj. Bilo bi lijepo razgovarati s braniteljima i njihovim obiteljima, kada bi oni na razgovor pristajali. Ali oni pristaju na razgovor, pozivaju na razum i toleranciju samo i jedino ako je sve po njihovom. Praviti se da je pristajanje na sve njihove zahtjeve put prema napretku, doista, mogu samo Baldasar i njegovi.

Nakon mog stava da su tekstovi u Slobodnoj Dalmaciji zapravo klasična tjeralica kojoj je još jedino nedostajalo da ravnateljici škole objave, ako ih ima, imena djece i adresu, jedan mi je prijatelj, nesumnjivo časna osoba, rekao da ipak nije siguran da je bila riječ o tjeralici. Možda je u pravu. Možda i nisu bili tjeralica. Umjesto toga, možda su samo prizori iz svakidašnjeg života u provinciji provincije. Koje ćemo prizore i nadalje živjeti.

Oni koji su u toj nacionalističkoj priči unazađeni i materijalno i duhovno, međutim, ne dovode ju u pitanje. Čime se, na žalost, u nas malo tko bavi.

Lupiga.Com