Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, kojoj je inače jedna od ustrajnijih preokupacija vječno i monotono nadmudrivanje s njihovim pandanima u Srbiji, oko „intrigantnih pitanja“, tipa čiji je Ivo Andrić, otimaju li nam dubrovačku književnost, piše li se Memorandum 2 i slično, već poodavno pristojnom svijetu ne znači ništa ili tek malo više od toga. No čak bi i za takvu anakronu, konzervativnu instituciju, pored koje su prošle čitava moderna, postmoderna i postpostomoderna, a da je malo tko od uvaženih akademika primijetio, barem kroz prozor, da su nas Oton Iveković i Vlaho Bukovac već odavno napustili, posljednji istup njihovog uvaženog člana, bivšeg pisca Slobodana Novaka trebao biti previše.

No, družina sa Zrinjevca nikako da kaže riječ-dvije o suvremenim problemima društva i istupima svojih članova, vjerovatno čekaju novi pravopis da se oglase. Zato je tu Slobodan Novak da se isprsi u ime vijeća mudraca i kaže nam koju besjedu o tome kako on vidi aktualno pitanje, koje su mu idejno bliski križari nametnuli društvu.

Ima tako slučajeva kad čovjek pod stare dane otkrije vjeru, iz ovih ili onih razloga, ali su doista rijetke i nesretne situacije, kad nas s tim svojim novootkrivenim ja, počne bezrazložno cijepit. Misteriozno uvjereni kako preostale pučane zanimaju njihove Protimbe, Obračuni s KGB-om i ostala patetična iskupljivanja vlastite prošlosti, poduprta stupidnim teorijama zavjere. U Hrvatskoj smo suočeni s dva takva slučaja, a riječ je naravno o Slobodanu Novaku i Zdravku Tomcu. Akademik Novak tako nam se ukazao na naslovnici Večernjeg lista, kao onaj koji će dati znanstveno-umjetnički pravorijek tog teškog boja kojeg nesretni Hrvati vode protiv zala suvremenog svijeta.

Čitav konstrukt ovog otužnog i degutantnog literarnog izljeva naprosto je nepopravljivo glup, do te mjere da je s njim gotovo nemoguće polemizirati. Ključna, i to loše prikrivena poruka, Novakovog uratka, pompozno najavljenog u formi eseja, za čije je prikrivanje bespotrebno utrošio par kartica teksta, jeste kako je u slučaju homoseksualnih osoba riječ o psihičkoj devijantnosti i fizičkoj nedostatnosti.

Ima tu još kojekakvih besmislenih usporedbi, kojima je zajednička implikacija da je homoseksualna orijentacija jednaka nekom fizičkom ili psihičkom invaliditetu, ali ono što najvjernije oslikava ovaj isprazni, čak netalentirani uradak je sljedeća rečenica: „Ne ćemo zbog toga s onima koji dijele našu sudbinu krenuti u povorku gradom i skakutati u tankim trikoima treskajući jalovim grudima, bolje reći nedojkama ili puzdrama, fućkati, udarati činelama, bubnjevima i tamburinima, mahati krpicama, ispisivati svoju uskraćenost na transparente, panoe i zastave u svim duginim bojama... pa onda još svoje egzibicije i svoje tobožnje ogorčenje i želju za promocijom i publicitetom paradoksalno i komično nazivati Paradom ponosa“.

Sva bijeda Novakove misli sadržana je u ovoj jalovosti, toj grozno uvredljivoj crkvenoj mantri kojom se pokušava stvoriti okvir u kojem je jedina stvar koja čovjeka određuje čovjekom, banalna činjenica može li i želi li ostavit iza sebe potomstvo ili ne? I sve to dodatno potkrijepljeno ovim naglašeno odvojenim ne ćemo, kao dokaz ispravnog jezično-puritanskog hrvatstva. Novak nam želi poručiti da je na liniji, uvijek ispravan, na strani svjetine i pastira i da sav svoj ugled akademika i velikog pisca ulaže u našu stvar.

Slobodan Novak napisao je jedan sjajan roman i dobar otočni ciklus koji je slijedio iza toga. Sve od tada, a ima od toga i nekoliko desetljeća, s nevjerovatnom strašću rasprodaje ugled i svakim nam novim tekstom pokazuje, da osim što je na liniji ruralnog šovinizma najniže vrste, ujedno više nije u stanju sročit tekst u kojem će iz barem jedne rečenice ili tek fraze bljesnuti nekadašnji talent.

Nema u tom čovjeku više ničega, istrošio se vremenom „skroz na skroz“, kao što to pjesnik reče, dok samouvjereno kroči u moralni i literarni ambis iz kojeg nema povratka. Bilo je u literarnom svijetu kojekakvih budala i šovinista, ali za većinu tih sudbina mogao se naći poneki poetski moment, kojim bi vrijedilo pokušati dati neki odgovor, eskulpirati čovjeka, ponudit mu izlaz jednom kad ga više ne bude. Ovdje to nije slučaj. Nema više ničeg poetskog u Slobodanu Novaku. Ostaće tek okrugli trag na mjestu šatre.