PROFESORSKI MEMENTO
PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

Neprikladno vrijeme

ritn by: Razrednik Divljak | 04.12.2018.
PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme
U školi je uobičajeno. Dosta ustaljen ritam koji i kad se prekine, lako se vrati u stroj za mljevenje. Zaposlila se nova iz fizike, Irena, nema tu ograničenu samodopadnost koju nose ovi mlađi naraštaji, ali se osjeti određena perfidnost u govoru, držanju, načinu kako drži fascikle i papire za školu. Kako se sve zna u školstvu tako sam i saznao da je došla preko veze. Nisam još siguran preko koje, kakva je linija i fotelja uredovala. Sjetio sam se kako me prije 14 godina isto tako izravno zaposlio ravnatelj Premužić. Još uvijek je tu, silan, samo u kratkim razdobljima nije bio ravnatelj, a sada kada mu je mandat produžen i obnovljen, opet posjeduje osmijeh ranojutarnje kave i želea vedrine. Fićuka putem do svog kabineta. Prije 14 godina, moja žena Jelica, koja je po zanimanju frizerka, a sada radi u Fini, posao koji je dobila preko drugog/e, zamolila je svog bratića sada i onda ravnatelja Premužića da me zaposli odmah nakon završetka fakulteta.

Početak prosinca i hladno je za razliku od onog jesenskog dana prije 14 godina. Hodam prema školi. Prije koji tjedan sam se vratio s bolovanja. Doktor nije ništa posebno rekao; vidjelo se da, valjda, imamo prešutan dogovor, njemu se nije dalo istraživati, a ja sam trebao taj papir za bolovanje.

U školi je uobičajeno. Dosta ustaljen ritam koji i kad se prekine, lako se vrati u stroj za mljevenje. Zaposlila se nova iz fizike, Irena, nema tu ograničenu samodopadnost koju nose ovi mlađi naraštaji, ali se osjeti određena perfidnost u govoru, držanju, načinu kako drži fascikle i papire za školu. Kako se sve zna u školstvu tako sam i saznao da je došla preko veze. Nisam još siguran preko koje, kakva je linija i fotelja uredovala. 

Sjetio sam se kako me prije 14 godina isto tako izravno zaposlio ravnatelj Premužić. Još uvijek je tu, silan, samo u kratkim razdobljima nije bio ravnatelj, a sada kada mu je mandat produžen i obnovljen, opet posjeduje osmijeh ranojutarnje kave i želea vedrine. Fićuka putem do svog kabineta. Prije 14 godina, moja žena Jelica, koja je po zanimanju frizerka, a sada radi u Fini, posao koji je dobila preko drugog/e, zamolila je svog bratića sada i onda ravnatelja Premužića da me zaposli odmah nakon završetka fakulteta. 

Ušao sam u kabinet njegov onda. Sjećam se da sam imao kariranu košulju baš kao i on. Odmah sam primijetio taj smiješak, pri samom ulasku i rukovanju. Rukovali smo se više puta taj dan. 

“A stigao si… neka neka” - zastao je pa nastavio - “Riješeno je sve, nemaš brige. Ti znaš da će ići natječaj u Narodne?”

“Aha, znači bit će više kandidata?” - bio sam nesiguran u razgovoru što ga je još više raspričalo. 

“Bit će … i nek ih bude, to nije problem” - raširio je rub usana još više. 

U jednom trenutku sam baš upadljivo gledao u njegove, već tada (iako nije bio star), istrošene zube pod naletima crne kave i Ronhill dima. 

“Nemaš nikakve brige … natječaj mora ići po zakonu, imaš uredno diplomu i sve. Prijavit ćeš se na natječaj normalno kao i svi” - objasnio mi je.

“A tko će me mijenjati u ponedjeljak… mislim, sad prvi dan škole” - pitam ga.

Osjećao se neki pritajeni sram koji sam suzbijao pitanjima. Bio sam dosta živ onda. Fakultet me malo ubio u ono vrijeme. Filozofski. Kasnije sam, nakon što sam ga završio, osjetio kako imam još života pa su se normalni osjećaji aktivnog života koji su prije bili izmiješani i blendirani za vrijeme studentskih dana, vratili. 

“Kako misliš tko?” - upalio je cigaru. Ronhill je pušio u to vrijeme, a ostao mu je vjeran i danas, kao i principima - “Pa ti radiš…haha”. 

Smijeh je bio u punoj dominaciji, kao vojnik u punoj spremi pod punom opremom. Sve je znao i sve je dogovoreno. 

“Ali …” - razmišljao sam što ga moram dodatno pitati, pa zastao. Moja zbunjenost ga je vidno zabavljala. 

“Ma što ali … haha … ajde ne brini ništa … znam da si još malo pod dojmovima, rad u školi je super … ali što da ti pričam o tome … sve znaš, imao si praksu …” - nešto se zagledao u papire - “Ja ti se neću petljati u tvoj način rada … radiš kako misliš da je najbolje … tu i tamo će ti netko od stručne službe biti na satu; barem sad u početku, ali to te isto ne mora biti briga.”

“Dobro…samo da vas pitam još…”

“Možemo na ti … Pa rodbina smo” - desnom rukom me snažno potapšao po ramenu. 

Smijehom je obznanjivao svoju ustaljenost i sveznalost.

“Reci samo, pitaj što god te zanima” - uzeo je duboki dim, srž Ronhilla otpuhao mi je jednim dijelom u lice.

“Za testiranje me zanima. Hoću li sada rješavati testove budući da radim u ponedjeljak ...” 

Sjećam se kako sam učeno upotrijebio uzročni veznik “budući” u toj rečenici. Nekako mi je samo to bilo u glavi. O razmjerima gluposti pitanja nisam razmišljao.

Sad se malo i uozbiljio. Ali neprimjentno u neku ruku; kao da nije htio pokvariti svoj žuti osmijeh.

“Ma noooooo … kakvo crno testiranje … nema ti tog nigdje … aj ovako ćemo … vidim da si dosta u nekoj nervozi, a nemaš razloga biti. Sve ide kako treba ići. Narodne novine, natječaj, ti se javiš sa svom papirologijom. Bez obzira na to” - podigao je ruku kako je to inače činio kada je nešto htio naglasiti u što sam se uvjerio kroz sve ove godine. 

“Počinješ raditi u ponedjeljak od prvog dana. Staž ide … to ti je najbitnije.” - dovršio je cigaretu i utiskivao je u crnu pepeljaru dok se opušak nije pretvorio u razmrvljenog crva. 

“Dođi vamo” - ustao se i uzeo me pod ruku kao malo dijete. 

“Idemo napraviti 'tour' po školi. Pogledat ćeš razrede u kojima ćeš predavati.” 

Stolice
(FOTO: Pixabay)

Hodali smo od razreda do razreda. Zavirivao sam u svaki pojedinačno. Glupo sam gledao u učionice, a svaka mi se učinila istom. Govor u prazne učionice. 

“A ovo će biti tvoj kabinet” - pokazao je rukom kao da ispred nas nije bilo ničega pa mi je on morao ukazati na točku u koju se moram usredotočiti. Tada je moj kabinet bio posve običan. Prošlo je 14 godina i ostao je u potpunosti isti. Jedina razlika je što sam ga ispunio s mnogobrojnim knjigama. 

Ušao sam u tu prostoriju i neodređeno gledao. Rukom sam prešao po masivnom, drvenom, stolu. Sjećam se da me Premužić jedno vrijeme promatrao u tišini. 

“Snaći ćeš se ti … već vidim ja. Ajde pustit ću te još malo pa se nađemo u zbornici.” 

Hodao sam jedno vrijeme, a onda sjeo. Stolica koja je onda, prije 14 godina bila prisutna, i danas je tu. Vrzmao sam se još jedno vrijeme po kabinetu. Znam da sam u jednom trenutku htio otići do zbornice kako mi je Premužić i naložio. Krenuo sam i stao. Hodao sam dugačkim hodnikom sve do kraja, odnosno njegova početka, ovisno kako se gleda, a onda stepenicama sišao dolje u prizemlje. Tu se nalazi još jedan hodnik. Sjećam se kako nisam bio više siguran gdje sam. Prehodavao sam po školi još jedno vrijeme, a onda naišao na spremačicu.

“Dobar dan” - gledala me zbunjeno.

“Dobar dan” - skoro sam se naklonio kada sam je ugledao - “Ja sam novi ovdje … hoću reći … bit ću novi u ponedjeljak. Počinjem raditi.”

“Aha… čestitam vam” - pružila mi je ruku i rukovali smo se. Predstavio sam se. 

“A što ćete predavati?” - držala je metlu u rukama, lopatica je bila odložena nekoliko metara od nje.

“Povijest” - izrekao sam neprikladno glasno. 

“To je super … djeca vam vole povijest … voljeli su i profesora Jakirca koji je otišao u mirovinu.” 

“Da, jedva čekam” - gledao sam čas u lopaticu, čas u nju. Primjetila je to i otišla po istu. 

Pojavio se i Premužić, veselo je rukom mahao da dođem u zbornicu. Sjećam se pozdravljanja s nekim od profesora u to vrijeme koji su slučajno zalutali tamo. Jedan od njih, profesor Ivanišević upitao me. 

“I kako vam se sve čini, škola, razredi? Jeste uzbuđeni?” 

Osjećao sam vojnički pristup u njegovom jeziku.

“Jesam … sve je super … valjda ću biti dobar … u poslu” - progutao sam neobično veliku količinu sline.

“Ja sam u to uvjeren” - otpuhao je dim Premužić u stranu. 

Razmišljao sam danas o svom zaposlenju i mom dolasku u školu taj dan. Bio je to neobično topao dan za razliku od ovog. Neprikladno topao. 

Sve je onda kao i danas neprikladno. Još neko vrijeme promatrao sam tu novu iz fizike, Irenu, a onda otišao u svoj kabinet i zatvorio se. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije