Površnost površine
Ma znam, jasno mi je … najlakše je sjesti i filozofirati, reći će netko. No, hajd'mo se upustiti u dubinu takve izjave. Prvo, moramo pretpostaviti da sam napisala tekst koji mi je na umu, a od kojega nema još ni „T“. Slijedeća je pretpostavka da je tvorac navedene izreke takav tekst pročitao prije nego je komentirao. E onda dolazimo do srži.
Čemu komentar kojemu je zapravo jedina svrha diskreditirati tekst i njegova autora, opet pod pretpostavkom da će slučajni putnik, namjernik koji doluta do spornog teksta prije pročitati komentare, a tek onda će na osnovu istih odlučiti hoće li čitati i ostatak (koji je u ovom slučaju zapravo prethodio – bio nekakav „predhodak“) - evo kako nastaju nove hrvatske riječi (Op.a.). Odgovor vjerojatno leži u tome da je nešto u komentiranom tekstu dotaklo ili povrijedilo komentatora, ili se pak prepoznao u nečemu što mu se zapravo i nije baš svidjelo pa je odlučio napisati diskreditirajući komentar umjesto razmisliti o tome što ga je taklo i što bi se po tome moglo učiniti i je li to zaista tako itd. itd.
Dakle sve nešto naopako; ali takav je i svijet u kojem živimo. Naopak, izvrnutih vrijednosti i povrh svega površan.
Nitko dakle, čast vrlo rijetkim izuzecima, nije pošteđen neke vrste površnosti. To je jednostavno odlika onih koji žive u površnom svijetu. Malo tko se uopće želi baviti čeprkanjima, kopkanjima, zavirivanjima ili grebanjima po ili unutar površine koja kao da zadovoljava potrebe većine. Istina jest da to zapravo i je njezina svrha – činiti stvarima ljepšima nego one jesu. Od pamtivijeka do danas, površina tu svoju prvobitnu svrhu savršeno ispunjava.
Vjerovali ili ne, bilo je vrijeme kada su se vrlo obični ljudi, radnici ili tzv. radnička klasa (to danas više ne postoji) vrlo rado upuštali u aktivnost gradnje obiteljskih kuća. I pustimo na stranu analize kako je to bilo moguće, jesu li podizali kredite, odakle im novci i sl. (to me baca u depresiju) – držimo se radije površine koja nam je u vremenu u kojemu živimo puno pristupačnija i bliskija tema. I tada, se naime, događalo da običan, prosječan čovjek (kakvih danas više nema) donese odluku izgraditi svoju kuću, koja je najčešće imala dvije etaže i građena je po tzv. standardnim projektima koji su bili jeftini i pristupačni, pokriti je krovom, na krov «montirati» neko jadno stabalce posječeno baš za tu priliku i kuću odjenuti u fasadu, kojoj je prethodila i vanjska stolarija, naravno. Tek nakon svega toga prosječan bi čovjek (kakvih danas više nema) krenuo vrlo često u uređivanje unutrašnjosti kuće koja je izvana izgledala sasvim dovršeno i zapravo je prolaznicima, promatračima, prijateljima i neprijateljima (naročito ovima s kraja) pružala dezinformacije. Ona naime, nije ni izbliza bila dovršena. Samo se takvom činila.
O tome vam govorim. O površini. Ima je svugdje. I najčešće je tu samo da nas privuče, da nas uvuče u zamku – da li jala, ljubomore, da li čak opasnosti koju i ne slutimo. Površina je naša kušnja, a mi joj možemo podleći i nasjesti ili pak ne.
Uzmimo more, najljepše površine mora i prekrasne slike kristalno bistre zeleno plave površine dolaze nam s nekakvih atola, s koraljnih grebena … Eh, kad bismo mogli, uronili bismo u to zelenilo bez sekunde razmišljanja … da … i vjerojatno završili kao ručak nekom vrlo gladnom morskom psu, koji ne mari za površinu, ali je nekako shvatio da se baš oko tih atola najbolje najede već stoljećima.
Zašto zapravo pišem na ovu temu? Zato jer je vrijeme u kojemu živimo teško. Mnogima je i ne samo teško već nepodnošljivo. Zapadnemo li u zamku površina koje nas zapljuskuju sa svih strana razboljet ćemo se, učinit si (ne daj Bože) nešto nažao, izjesti se …
Želim da počnemo trezveno razmišljati. Da otvorimo oči! Pogledajte tako otvorenim trezvenim očima sve ono i sve one čija nam površina izgleda primamljivo, koja nam izaziva negativne osjećaje. Zagrebite malo, zadubite se i pronaći ćete čitav grad lijepih kuća koje se diče vanjštinom i vanjskim sjajem, a iznutra su samo cigla i cement – nedovršene, neizgrađene i što je najgore prazne. Posve prazne!
Površine su namijenjene da u površnom svijetu djeluju na malog čovjeka na taj način da ga čine osjećati se manje vrijednim i nedostojnim napretka, da mu urušavaju dostojanstvo. No ljudi moji dragi, ne otpadaju vama obrazi, već površno izgrađenim i samo dobro ušminkanim građevinama otpadaju čitave fasade!
Upamtite mi to i drž'te se!!!
Voda se ne nalazi na površini!