Mrak se spuštao nad Zagrebom, a blještavom čekaonicom autobusnoga kolodvora širili su se mirisi prženih krafni, netom pečenoga kruha, pregorjelih krumpirića, ugrijanoga kečapa, rastopljenoga sira i šunke na pizzama. Muškarcu na sjedalu nasuprot netko blizak je umro, pisalo mu je to na licu. Lagana melodija iz mobitela. Njegov monolog nisu morali radoznalo prisluškivati svi u blizini, jer, bilo ih je samo dvoje i međusobno su šutjeli.

- Da, sine, dobro si čuo - još ne znaju što je to čuo. Počinje ih zanimati neka zgoda, možda, sa sahrane.

- Imao sam već dvadeset poziva danas – oho, bit će nešto zanimljivo. Treba dobro upamtiti, bit će tema za prepričavanje sutra, uz jutarnju kavu na poslu. Zašto već ne govori bitno, čemu okolišanje o pozivima toga dana.

- Ne znam, sine, kako ćeš se dalje školovati – da neće sin na neki razvikani inozemni univerzitet.

- Da, dobio sam otkaz – tiše progovara muškarac. Ono dvoje se prestadoše meškoljiti.

- Ne znam kad ću doći, sutra tokom dana sigurno – što onda radi u ovo predvečerje u čekaonici zagrebačkoga autobusnoga. Da ne mulja nešto ženi i djeci.

- Sine, ništa danas nisam jeo. Jučer sam pojeo paštetu od 50 grama i četvrt kruha – mirno progovara, kao da drži predavanje predebelima u centru za akupunkturu.

Kratki pozdrav i neznanac kome je umro netko najbliži još se više uvuče u svoju tugu.

Mirisi hrane u čekaonici ojačali, ne izvlači ih van propuh i strujanje zraka što ga donosi svaka osoba koja prođe kroz vrata. Je li moguće biti gladan u takvim mirisima?
 
Žena je ustala, valjda je vrijeme za njen autobus, zaboravila je nešto na praznom sjedalu pa se vraća, ispričava se neznancu, nije prisluškivala, ali je čula. Pruža mu vrećicu, on jednostavno uzima, kao da mu je sestra skoknula po sendvič, da prezalogaji prije puta, nikad ne možeš biti siguran što te čeka na cesti.

Uz jelo, obavezno je, čak i pristojno, porazgovarati. Ima 49 godina, 22 radnoga staža, iz većeg je sela u Slavoniji, putuje s terena – gradilišta kraj Dubrovnika. Sedam mjeseci nije dobio plaću, a jučer otkaz. Planirao je kasno poslijepodne autobusom do Vinkovaca, bio je pred vratima polupraznoga autobusa, razgovarao s muškarcem svojih godina. Iskreno mu rekao sve važno. Ovaj mu povjerovao, ali, papiri, papiri na kojima pišu brojevi su jedino što je važno.

- Nisu me primili u autobus, kondukter i vozač, falilo mi je trideset kuna za kartu.

Operativni plan za dalje? Provesti noć na autobusnom, pa ujutro kući, raspitat će se za koliko kilometara ima novca, pa odabrati odakle mu je najlakše stopirati.

Do jučer je bio radnik splitskog Konstruktora. Nikad se u životu nije bojao, a sad je odjednom upoznao strah. Direktoru Konstruktora Željku Žderiću (nije izmišljena neznančeva pašteta od jučer), ministar financija Slavko Linić javno je poručio: „Sram ga može biti što je ostavio radnike bez plaća“. Najblaža opomena, kao u pionirskoj organizaciji za ukradenu olovku, pošaranu teku ili podmetnutu nogu.

Treba imati smisla za napraviti spektakl od vlastitoga života, a to radnik Konstruktora nije naučio. Da jest, Facebook bi se raspadao od brojnosti grupe podrške, pjevači i sportaši ispisivali bi humane stranice karijere, a političari, nervozni zbog predstojećih izbora za Europski parlament, trudili se pokazati koga je više sram. I javnost bi sve znala.

Gdje se to danas uči o sramu? Možda u školi, porodici, crkvi, virtualnom svijetu, igricama, televizijskim emisijama ili magazinima za mlade? Ili, ipak, u najjeftinijem mogućem namazu, na najjeftiniji frtalj kruha, prožvakan u jednom od najjeftinijih dana hrvatske stvarnosti.