who do you think you are? do you think you're god or something? i don't belive in god, i don't think you are ...

Through early morning fog I see,
Visions of the things to be,
The pains that are withheld for me,
I realize and I can see...

mrzim novitete, stvari koje prvi put vidim, radim diram ... mrzim nepoznate gradove jer me plaše nepoznate zgrade, ne znam kuda vode te ulice, ljudi mi izgledaju neprijateljski, mrzim ih i bojim ih se. mrzim klubove u kojima nisam prije bio jer ne znam koji su kutovi u njima ugodni, sigurni. mrzim kada nema poznatih ljudi jer sam bez njih izgubljen, gol ostavljan samom sebi. mrzim poznate jer mi stvaraju kaos pred očima, maglu u mislima. vjerujem u slučajnost. ne vjerujem u opstanak ljudske vrste, ne želim biti dio reprodukcije, neću imati djece. ne volim gledati fotografije iz mladosti jer me podsjećaju na prevare, tugu, samoću, vraćaju me u neugodne situacije koje su mirisale na znoj, kada su me maltretirali, ignorirali, zaboravljali. nema tu puno ponosa, nije to poza. očaj je iskrena kategorija. istina je loša, bezvezna, suha, gorka. grize za grlo. redovito komplicirana. stavi ju pred mene među drugim slikama, neću je prepoznati. neće nitko jer smo s zapleli u varke, obmane, nesigurnosti, dvojbe. kompromise.
da mi kažu da su pitali moje prijatelje ili roditelje o mojim strahovima, nadama, željama i sreći, da me pitaju da probam pogoditi što su rekli, ne bih znao. ne pada mi na pamet što bi netko mogao misliti da je moj najveći strah, najveće postignuće, najsretnija ili najtužnija stvar koju sam proživio, doživio, koje se bojim, kojoj stremim, kojoj se nadam.

I try to find a way to make,
All our little joys relate,
Without that ever-present hate,
But now I know that it's too late, and...

nekada se budim misleći da je to to, da je to sve što je imalo biti i da dalje, više nema ničega. znoj, tuga jer u biti ništa nije bilo, ništa se nije dogodilo, nema se o čemu pričati. prazna lista. da sada, od ovog trenutka počine beskrajni reprizni program u kojem ću opet morati proći prva upoznavanja, zbunjenost, zamuckivanje, prve pozive, osmijehe, rukovanja, procjene ... pogledao bih dobro u zid. ne znam je li to gore od iste takve rutine gdje nema ničeg takvog, ničeg uzbudljivog, novog, svježeg, drugačijeg, nepoznatog mirisa. koliko se bojim da će sutra biti isto, strah me je da se sve ne promijeni i da ne postane nepoznato nešto u čemu se neću moći snaći gdje neće biti mojeg kreveta mojeg prijatelja moje knjige cd-a gdje će trebati ponovno tražiti onaj jedan nedirnuti tihi kut.

The only way to win is cheat,
And lay it down before I'm beat,
And to another give my seat,
For that's the only painless feat.

život je opskuran niz izbora, prisilnih skretanja i uvjetovanih odluka. laži, zavaravanje, pokušaji iskrenosti, pokušaji poštenja i onog što je red. a prije nego li je i počelo, sve je već postalo malo lažno, ponegdje glumljeno, često uvjetovano, kompromisno. iz dana u dan se takva rutina noviteta i poluistina nastavlja. kao benzedrolom uvjetovana euforija koja te tjera prema sljedećem stanu, stranici, izvlači iz kazetofona još jednu pjesmu, iz tijela još jedan ples. kao amfetaminsko razočaranje jutarnjim ništavilom kada odjednom više nema nade, nema sreće, nema putokaza, kada su boje razlivene, obrisi mutni, okrznuti a pokreti istrzani, neodlučni u dvojbi jesti ili ne, što ili kada, uopće? zašto? bol koja trza ruku, još jedan opušak na podlaktici, potez žiletom po nadlaktici. istjerivanje tuge krvlju, umirivanje savjesti ožiljcima, podsjećanje na stvarnost točkom boli na ramenu. svijest da bol drži budnim. san koji je samo san, samo što se sanja budan, košmaran. sve je to dio naših život koje vodimo ispod majica i kapa, u cipelama i patikama dok šetamo gradom ili sjedimo u tramvaju. obmane da smo drugačiji, da smo lijepi, da smo poželjni, da smo živi, sposobni. sve stvari kojih postaneš svjestan tek kada nekomu staneš na nogu, kada nekoga u želji da se izvučeš iz blata, psihičkog živog pijeska, dok batrgaš rukama mašeš dozivaš pomoć, zakačiš laktom posred lica, po nosu i dok krvari u boli iznenada postane svjestan da ti nisi tu, da ti nisi taj, da nisi ono, da ti možda nisi rekao što si mislio, da si napravio suprotno od onog što si obećao. ali, nikada neće moći znati da ništa od svega nisi htio i da niti u jednom trenutku nisi točno razumio što, što trebaš, što hoćeš, što želiš, što možeš, što ćeš, kada, gdje i kako. što se očekuje, zašto. 

The sword of time will pierce our skins.
It doesn't hurt when it begins.
But as it works its way on in,
The pain grows stronger...watch it grin, but...

bolna je pomirba sa spoznajom da se ne možete razumjeti, da nikada nećeš moći objasniti da niti jedna od tih situacija nije logična jer ništa nije, kada ne može shvatiti što je to što osjećaš što ionako ne možeš objasniti. kada je jedini izlaz izlaz, kada je jedino poštenje varanje. kada imaš snažnu potrebu da utječeš na stvari, da budu barem malo drugačije. da danas ne bude kao jučer, a da sutra bude kao prekjučer, da shvati da jednostavno ne možeš izići iz kuće ili otvoriti vrata jer te vanjski zrak rastužuje i da kroz vrata ulazi vjetar nervoze i tjeskobe. i da je jedino rješenje skočiti gore, malo više, još malo, iznad, ondje gdje prestaje sjena nebodera, gdje je lijep pogled na svjetla, na grad, na liniju zgrada, na ljude u prolasku koji su dovoljno daleko dolje da ne vidiš njihova lica, tugu na njima, gdje ne možeš prepoznati razočaranje života ili uzorke koji se ponavljaju. i onda, kada se pomiriš s vlastitim nemirom, spustiti se među njih, leći, prije nego legneš, u tom trenutku prije nego zaspiš, prije nego te brižna ruka pokrije i milujući prijeđe kapcima, da u tom zadnjem trenutku s osmijehom im možeš pogledati lice šapćući iskreno žao mi je.

A brave man once requested me,
to answer questions that are key.
Is it to be or not to be?
And I replied 'Oh why ask me?'