Prvi posao dobio sam sa, čini mi se, 14 ili 15 godina. Sredio ga je moj imenjak Radica. Sjećam se, u nogometu je bio prava lopata, čempres. Tako su ga i zvali "lopata, oćeš ti igrat nemamo šestog?". On jadan ni za stativu nije valjao, a kakvi su klinci u Splitu, rijetko su imali milosti i za svaku su ga grešku nagradili jebavanjem rodbine ili podrugljivim nazivom "kramp". Nije da se hvalim, ali bilo mi ga nekako žao i jedino sam se ja trudio braniti ga od divlje gomile. Na kraju krajeva nije on kriv što ne zna.

Koliki je to uistinu bio kramp najbolje govori situacija kada sam nekom neopreznom kretnjom, nesmotrenošću ili čime već, ja skrivio gol ili napravio neku drugu kobnu grešku, ne sjećam se više točno kakvu. No, vrlo jasno mi je ostalo u sjećanju da je prvi koji me nazvao čempresom, krampom i lopatom bio upravo moj imenjak Radica. Jasno, upravo taj karakter u tim je godinama (a nije bio stariji nego par mjeseci od mene) već bio u mladeži HDZ-a. Dakle, tamo negdje oko '94-te. Plus, minus godinu.

Tom je Radici Krampu neko od mafijaša u mladeži valjda rekao da nađe kakvu budalu da radi na Žnjanu gdje je nekakav fast food i pripadajući mu komad plaže s pješčanim nogometnim terenom vodio neki Sučić, tada šef mladeži. Da li je taj mladi hadezeovac koncesiju dobio za sebe, da li je vodio za nekoga, da li je sve to bilo pošteno ... sumnjam.

Drugi posao, nekoliko godina kasnije, i opet u državnoj firmi. U HNK transportu. To je lijepa riječ za one koji donose i odnose sve rekvizite, svu gvožđuriju za sastavljanje scene, svu scenografiju ... sve. Tamo sam pak prvi put doživio da me traže ugovor sa student servisa na koji su uplaćivani novci barem za trojicu. Pretpostavljam da je to bila sasvim uobičajena praksa.

Uobičajena je praksa bila i da se s rekvizitima HNK i radnicima transporta HNK u radno vrijeme seli namještaj direktora negdje nečega u HNK. Uobičajena je bila, ne znam da li je i sada, praksa da se rekvizitima HNK i radnicima HNK transporta rade faturete na Izborima za miss, Splitskim festivalima, koncertima Placida Dominga i još koječega. Ni tu nije bilo sve čisto.

Treći posao bio je konačno kod privatnika. Mladog i perspektivnog splitskog poduzetnika Vincenca Blagaića koji danas ima, valjda, 45 firmi od kojih je 50 u stečaju. I tamo se sve radilo na studentske ugovore, od Croatia Boat Showa na Rivi do kongresa nekih medicinara u hotelu Marjan, auto salona i koječega. Opet sumnjiva rabota.

U međuvremenu sam na jedvite jade završio srednju školu, ali usprkos brojnim poslovima i vrijednoj samohranoj majci, nisam imao novaca da studiram izvan Splita. U ta nesretna vremena Split je od fakulteta imao KBF, Pravni, Ekonomski i FESB. No, u to se doba otvorilo splitsko Veleučilište gdje je za relativno malu paru svaka šuša koja je završila trogodišnju školu mogla upisati stručni studij.

Bilo je tu priča da profesori zarađuju hiljade od gomile studenata koja je navalila na obrazovanje. Sjećam se izvjesnog lika iz informatike, taj je i svoga sina za asistenta uzeo. Kako obično biva, brzo se doznalo da se tu mažnjava neka para pa je to ukinuto, a studenti su prebačeni na Sveučilište. Tako sam i ja završio na Ekonomskom fakultetu.

Četvrti posao, snašao me upravo u toj državnoj firmi. Ako izuzmemo famozne studentske ugovore u kojima državna firma krade novac državnom proračunu ne plaćajući poreze, tu i nije bilo većih problema. Noćni čuvar prilično je ugodan posao ukoliko ti se ne upali lažni alarm na vatrodojavnom sustavu pa ti se, u novoj zgradi s apartmanima za gostujuće profesore i satelitskom televizijom, svuda ne priviđa dim. Sumnjiva posla.

Nekako sam završio fakultet i otišao na zasluženi odmor u Lumbardu na Korčuli. Divna vremena, prve ljetne ljubavi i povratak korijenima. Naime, čovjeka ponese ljeto, more i mladost pa se i ne htijuć zaljubi. Uglavnom, već je trebalo kupiti stvari i vratiti se kući kad moj drug domorodac reče - "Eto, tu ti je cura, nije ti ni loše ode, a ima i neki posal u Općini ako bi tija ostat". Ispostavilo se da se na oglasnoj ploči u Općini Lumbarda već koji mjesec suši oglas za čistača ulica. Domaći svijet, njih hiljadu, ponosan pa neće. Napokon, nisu oni bilo ko. Tamo su rasli famozni Anto Nobilo, pa kipari Frano Kršinić te Ivo i Lujo Lozica, kompozitor Ivo Lipanović, a wikipedija će spomenuti samo glumca Damira Markovinu, no tamo je dobar dio života proveo i njegov brat Dragan, također.

Peti moj posao tako je započeo u Komunalnom trgovačkom društvu "Mindel". Direktor firme, općinski vijećnik i hadezeovac Roko Kriletić. Godinama hadezeovac, godinama vijećnik, godinama direktor. Prvi put u životu radio sam na ugovor imao sve regularne papire, al čisto da ne bude sve po propisu, kad sam napokon otišao naguzio me za nekih dvije stotine eura koje nikada nije isplatio. Ni do danas nisam shvatio jel' to bilo zbog moje ili njegove  lijenosti.

Šesti posao dobio sam dva tjedna nakon što sam došao u Zagreb i pokucao na vrata Novog lista. Osim što sam službeno bio slobodni novinar, a ne službeno stalno zaposlen bez ikakvih prava stalno zaposlenih, situacija je bila solidna. Sve dok u firmu nije došao tada ugledni poslovni čovjek, danas neugledan i za robiju spreman Robert Ježić. Nedugo potom Novi list je krenuo u projekt "Sport plus" kamo sam i ja po vlastitoj volji prebačen. Je li je taj projekt ikada pokrenut s iskrenom vjerom da uspije ili je netko izvukao lovu i pokupio provizije, od recimo, na desetine kupljenih Macova i licenci za grafički dizajn novine, nikada neću znati. Uglavnom vrativši se s godišnjeg u ljeto 2010. u firmi me dočekao otkaz. Nakon kraćeg suđenja zbog prikrivenog radnog odnosa tužbu sam izgubio jer sam - radio za drugu novinsku kuću i prekršio ugovor s Novim listom. Druga novinska kuća bila je Nova revija, kojoj je osnivač bio - Novi list ... Ništa važno, sitnica, detalj.

Sedmi posao dobio sam devet mjeseci kasnije te se u proljeće sljedeće godine preselio u Bratislavu gdje je IBM otvorio svoj Centar izvrsnosti. Tamo je napokon bilo sve regularno. Osim što se radilo po 12-ak sati bez plaćenih prekovremenih pa to čovjeka nakon 12-ak mjeseci lagano počne trošiti.

Skupivši hrabrosti lani sam u jesen pokupio stvari i otišao u Italiju. Tamo se konačno isplatilo moje šestogodišnje srednjoškolsko obučavanje te sam u AUTOCAD-u pola godine radio nacrte za WiFi antene. AutoCAD nisam upalio već tri mjeseca, a još uvijek čekam da mi isplate sve pare za moj osmi posao dok direktor ugrađuje hipokastum u svojoj vili ponad Verone.

Sumirajući, nijedan pošten posao ja u životu nisam radio. Državne firme potkradaju i sebe i državu, vlasnici su uglavnom hadezeovci, a na sud se čovjek ne može osloniti. Najpoštenija stvar je volontiranje za Lupigu.