Mislila sam da čovjek može, s vremenom, naučiti kontrolirati svoje suzne žlijezde. Međutim, suze, kao i život, znaju iznenaditi. Dođu ponekad baš kad si ono skroz nespreman na njih. Jesmo li uopće ikad spremni na suze? Valjda jesmo, možemo ih čak i namjerno, sami izazvati, dovoljno je koncentrirano nekoliko trenutaka sažaljevati sebe zbog ko zna kojih životnih trauma, nesretnog djetinjstva ili šta ti ja znam. U principu, podržavam plakanje. Zdravo je. Izbaciš sa suzama sve ono što postane preteško odšutjeti i nositi. Međutim, plakanje u autobusu, e, to ne volim.

Ta žena preko puta mene ušla je u autobus kao mala karavana: nakrcana torbama, plastičnim kesama, svakakvim zavežljajima. Nisam obratila posebnu pažnju na nju. Poruka iz mog perifernog vida - još jedna sakupljačica plastičnih boca, ne gledaj je, ne kvari si ovaj, dosad inače sasvim vedar i bezbrižan dan. Međutim, koliko god nastojala, nisam mogla ne uočiti da je, uz sve te torbe i kese i zavežljaje, jednom rukom za sobom još vukla i nekakva kolica. Ta kolica su bila također nakrcana. Moj periferni vid je bio impresioniran, onako kako nas impresionira prizor mrava koji na leđima vuče list tri puta veći od sebe.

U jednom trenutku, na jednoj oštrijoj krivini, kolica su se naherila, a potom i pala. Vrećice i torbe s kolica zatrpale su pod autobusa, žena je panično skočila. Skočila sam i ja. U to je autobus na stanici stao, otvorila su se vrata, žena je morala izići. Dodavala sam joj torbe, kesice, i na kraju kolica. Nitko drugi nije se niti pomaknuo. Pa što, mislila sam, skočila sam ja, da nisam ja, već bi joj neka od ovih simpatičnih starijih dama na sjedalu iza mene bila pomogla.

"Hvala Vam, hvala Vam puno, gospođo!" ponavljala je žena.

Nasmiješila sam se i mahnula joj kad je autobus krenuo.

"Koja glupača!"

"Da, stvarno. Jesi vidila kako se natovarila?"

"A jesam. Ko je vidija onako uć u autobus? Koju gospu se onako prikrcala?"

"E, pa da joj se neće sve iskrenit? Tako joj i triba, drugi put će znat šta je red!"

Simpatične gospođe na stražnjem sjedalu izlile su svoju žuć po autobusu a mene su, prije nego što je moj mozak uopće dospio preraditi riječi koje su izgovorile, više nego sadržaj onoga što sam upravo čula, zaprepastile vlastite suze. Krenule su bez upozorenja, kao rasuti teret, kao plastične boce kotrljale su se niz moje obraze nezaustavljivo. Zbunjeno sam i hitro pokušavala obrisati ih, zaustaviti, pokupiti, ali nije bilo nikoga da mi pomogne. Ljuta na sebe, i na moje nepredvidive suzne žlijezde, izađoh iz autobusa dvije stanice prije mog kvarta.

Hod pomaže, smiri čovjeka.

Bila je već noć. Dolje, ispod ružnih nebodera, skroz dolje, more je svjetlucalo pod ljetnom mjesečinom.

Pred kontejnerom nasuprot moje zgrade, neki je stariji čovjek prekopavao, potom pažljivo uguravajući pronađeno u kese naslagane na malim, naherenim kolicima pokraj svojih nogu.