Nekada davno, ima li ljepše invokacije, a ta davnoća je bila 2008., nedjeljom u dva sata poslijepodne neizostavno sam morao biti kući pri televizoru. Jer je tada išao prenos druge njemačke savezne lige na sportskom kanalu, kada smo prvi put čuli glas Marjana Mijajlovića u eteru naše depresivne i mučne svakodnevnice. Trčao sam kući jer sam želio gledati neku utakmicu popularne cvajte, ne toliko zbog same utakmice, koliko da čujem šta će Marjan reći: kakva je ekonomska situacija u Freiburgu, a kakva u Beogradu. Gdje su lica vedrija, a gdje smrknutija, mada je to pitanje retoričko, znači uzaludno, jer je odgovor poznat, i jer se ne može postaviti takvo pitanje. Ovdje se smrknutost rađa još tokom plutanja fetusa u amnionskoj tekućini. Ovdje je smrknutost boja na svačijoj državnoj zastavi.

Jedina prava državna zastava, ako ne računamo onu sa šest zlatnih ljiljana na plavoj podlozi, je boja mraka. 500 000 nijansi mraka, ili nešto više od dvadesetak miliona malih državnih zastavica ako se dobro uhvatimo one da je svako ljudsko biće ostrvo za sebe, kako to nije napisao Johne Donne.

Tako bih odigrao tiket za bolju budućnost i očekivao Marjanov hrapavi radiofonični glas, jer svaki kladioničar bi volio da mu parovi na tiketu budu odigrani i prije nego što zvanično počnu, zato svi vole rane utakmice, da se koji par već zaokruži na tiketu. Jer kad živiš u sirotinjskoj zemlji, tu se na listiću igra puno parova da kvota bude veća, a ulog manji. Tako sam u Crnoj Gori čuo da radnici u kladionici odmah mogu prepoznati Bosanca, jer Bosanci igraju puno parova, dok gospoda na jedan-dva para stavi nekoliko desetina eura i mirno očekuje rezultate. Sirotinju možeš uvijek prepoznati, ona želi na jednu konvertibilnu marku da dobije bezbroj maraka i tako se, jednom za svagda, izvuče iz ovog depresivnog blata sarajevskog, ili bilo kojeg drugog u BiH.

Sada će kladionice biti u ekstremnom dobitku nakon našeg plasmana na svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu 2014. Svi će odigravati na velike dobitke da namaknu novac za odlazak u Brazil. Među njima će biti i moja glavica zagnjurena u magične brojeve i tabele, uz pomoć kojih sam skoro zaradio para dovoljno da platim pregled kod doktora za oči, da kupim šminkerske Ray-Ban okvire i stakla, a sve zahvaljujući dvjema kladioničarskim firmama, kojima se ovim putem srdačno zahvaljujem na uštedi mog malog budžeta.

Tako se ukazao Marjan Mijajlović, televizijski spiker koji je govorio u metaforama razumljivim svakome, ali ipak neobičnim i zanimljivim. Činjenica je da su naši igrači tada vladali prvom i drugom njemačkom ligom. Činjenica je da je Marjan izumitelj naziva kao što je Dijamant ili Zmajevi za nogometnu reprezentaciju, i neki od tih naziva će nadživjeti svog tvorca. Činjenica je da je baš tada, u jesenjem dijelu nogometnog prvenstva, Vedad Ibišević dao 18 golova u dresu Hoffenheima, ali i da je u januaru iduće godine doživio povredu križnih ligamenata koljena, jednu od najgorih koje mogu zadesiti profesionalnog fudbalera. Činjenica je da me svaki njegov gol iskupljivao iz ovog depresivnog blata više nego sve što se desilo nakon rata u BiH. Činjenica je da je Vedad Ibišević nakon gola karijere u Kaunusa protiv Litve rekao kako je u momentu dok je pucao na gol imao osjećaj da će golman odbraniti udarac, jer je prije toga začarao vlasititu mrežu pa lopta nije htjela u gol. Ali lopta je prošla iza leđa golmana i prokletstvo poniženih i uvrijeđenih je skinuto.

Jednom je bilo dovoljno za sekundu vječne sreće. Za gol koji će se prepričavati, za gol u kojeg su utkana sva ratna i posratna nezadovoljstva, frustracije, nade, strahovi, očekivanja svih ljudi koji su vezani za ovu zemlju na bilo koji način. Sve se to sabilo u jednu fudbalsku loptu, stisnut' svemir u kuglu jednu, napisao bi Eliot, i lopta je otišla u vječnost, baš tamo gdje je i trebala. Što je izazvalo takvu količinu radosti i veselja kao da smo osvojili prvenstvo svijeta, kao da se svaki građanin ove zemlje popeo na Mount Everest dva puta u cugu, prije kafe i cigarete ujutro.

Zato je bitan Marjan Mijajlović tvorac nekolicine besmrtnih metafora. Na hejtere se ne obazirem, jer nekim ljudima pogan jezik služi kao lopata kojom će, vječno, s jednog kraja na kraj svog života, prebacivati vlastiti mentalni otpad. Zato su nebitni mrzitelji i kukavice, sporedni junaci vlastitih života. Zato su bitni obični, skromni heroji kao što je to Vedad Ibišević, plavooki bombarder, kako ga je nazvao Marjan Mijajlović. Zato je nogomet bitan, i fudbalska lopta je bitna, jer može da te spasi više nego bilo koja religija, može da te iskupi više od svih poznatih iskupitelja. Taman da to traje jedan milisekund, meni je dovoljno. Jedan milisekund u kojem si besmrtan, i u kojem te ništa ne boli.