Nakon podosta godina, nekoliko stanova i par gradova te država, napokon sam se uspeo do određenog civilizacijskog standarda i sada zajedno sa svojim novim sunarodnjacima sjedim zavaljen u fotelju i promatram što se događa. Godinama sam uspijevao odoljeti, ali sada sam, što zbog nedostatka kreativnosti, što zbog lijenosti, posve malaksao i večer provodim kao svaki pošteni član društva. Sve pratim, od filmova i serija preko kuharskih obračuna, natjecanja talenata, do barem dva dnevnika.

Iza svake tužne priče postoji loše opravdanje. Ja sam eto, htio naučiti jezik i evo sam ga svladao i za to platio cijenu veću nego u bilo kojoj školi stranih jezika. Istina, pretplata stoji tek četiri eura i zaračunata je u stanarinu. Međutim, ozbiljno sam se navukao na TV i za nekog tko ga nije gledao više od pola decenije, mogu reći da se štošta promijenilo. Prognoziram da će za još jednu deceniju TV program izgledati posve drugačije. Na primjer, dnevnik.

Ovdje već postoji TV kuća, mislim da se sasvim prikladno zove TV JOJ, koja svoje kopljare, čuljke i slične šalje na turneju po zemlji. Tako oni, poput Lady Gage, svaki dan završe u centru nekog drugog grada odakle sa glavnog trga pred velikim video zidom vode centralnu informativnu emisiju. Ispred bine stoje zaštitari, ispred zaštitara stoji ograda, a iza ograde stoji publika s pivom u rukama. Plješću i raduju se dobrim vijestima, a zvižde i vidno se nerviraju na one manje vesele. Prijenos uživo prekine tek reklama ili nastup kakve popularne pjevačice.

Vrlo skoro, predviđam, nasumice naravno, prestat će producenti zamarati gledatelje lošim vijestima. Umjesto njih dat će, na primjer, posljednje rezultate s izjavama onih koji su prošli na talent šou ili reportažu sa najboljim receptima iz „Rata kuhara“. Potom će udvostručiti broj pjevača, produžiti emisiju za barem pola sata i dodati, recimo, prezentaciju najnovijeg usisivača s „Top shopa“. Od dnevnika će ostati tek sport i ime.

Ipak, fascinira s kakvom je preciznošću skrojen današnji televizijski program. Čovjek bi pomislio da će razni reality ljudima dosaditi. Ni slučajno. „X Factor“, na primjer, zasigurno nisu smislili na televiziji. Zauvijek bi izvadio baterije iz daljinskog ako bi mi netko potvrdio da tu nisu imali svoje prste psiholozi. Kao što danas radnike ne zapošljavaju njihovi šefovi, već HR department u kojem radi nekoliko psihologa, tako ni televizijske emisije ne rade scenaristi, režiseri i slična propala zanimanja nego neki department na čelu sa ph.D-om iz psihologije.

Prvo su sjeli u krug, odradili kraći brainstorming i onda izvukli sve najgore iz svoje i naše duše. Najgore od svega jest da su to odradili mesijevski. Uistinu je potreban iznimni napor ugasiti TV i razočarati vlastitu znatiželju. Sve do reprize ne doznati što će biti dalje. Doduše, u sebi imaju jednu manu. Baš zbog tako dobro odrađenog posla tisuće ljudi sjede pred ekranom, a desetine sponzora guraju se u reklamne blokove i to toliko traje da je neizdrživo. No, to je posve nevažno sve dok je isplativo.

U svom tom cirkusu ipak ne treba biti posve zao i reći da je sve to površna zabava za mase. Uglavnom da, ali nađe se istinskih bisera i sjajnog talenta.