Otkad živim u ovoj državi oduvijek me muči jedna njena strana, koja ju neizostavno obilježava od samog njenog osnutka te posjeduje ogroman utjecaj na ljude koji u njoj žive. Nadam se da neću promašiti u izrazu ako ustvrdim kako se radi o određenoj vrsti zatvorenosti u sebe, bilo u odnosu na druge države bilo u odnosu na okolni svijet u bilo kojem pogledu: političkom, intelektualnom, kulturnom, znanstvenom, a u nekim segmentima čak i sportskom, showbizz i slično. Netko bi kazao: tipičan sindrom male države, ali s tom ocjenom se ne bih mogao složiti. Kao da nemamo pravo ili to ne želimo - biti dio cjeline. Jednostavnim rječnikom, okrenuti smo pa gotovo isključivo događajima i tračevima u vlastitoj zemlji. Kada prenosimo vijesti iz svijeta to činimo bez stvarne zainteresiranosti, kao da se radi o vijestima pod rubrikama Zanimljivosti i Jeste li znali? Jedino u slučaju neposredne opasnosti, primjerice, kada bi se neki zločesti radioaktivni oblak iz nuklearne elektrane Fukushima zaputio u smjeru Lijepe Naše, onda bi to vjerojatno doživjeli tragično, gotovo kao napad iz druge galaksije, ali svakako kao nešto namjerno skrivljeno napaćenoj i potpuno nevinoj maloj državici.

Ovom kolumnom želim pokazati da u pozadini tog, po svemu sudeći, negativnog obilježja naše male države može stajati i njen, u drugih država u mirnodopsko doba, prilično bezazlen osjećaj, ali koji se, prema definiciji, može označiti kao glavno vezivno tkivo cjeline naroda koji u njoj živi. Pogađate o čemu je riječ – vječnoj tabu temi u Hrvata – nacionalnom osjećaju.

Zapravo, temeljni osjećaj svakog ljudskog bića jest osjećaj pripadnosti čovječanstvu kao vrsti, i šire, toj iznimnoj odlici organske materije – životu - na jednom zabačenom planetu galaksije koju nazivamo Mliječni put. Međutim, ono što upada u oči u ponašanju glavnine stanovnika naše male države jest izostanak ili potpunoma minoriziran taj isti osjećaj, a što za posljedicu povlači spomenutu zatvorenost. Javni prostor naše države pogotovo je kontaminiran tim izostankom i širenjem lažne predodžbe o nepripadnosti širem kontekstu. Političari, intelektualci, medijske zvijezde i slični kada izlaze u javnost, deklamiraju se s pozicija te iste zatvorenosti i nesvjesnosti pripadanja širem kontekstu. Vrlo brzo steknete osjećaj, u duhovnom smislu, da ste učahureni u čahuru nazvanu Republika Hrvatska koja se neznano odvojila od planeta Zemlja i pluta neznanim prostranstvima u kojima joj, nadalje, nitko ne može nauditi pa su tako sada jedino bitni odnosi između građana u toj izoliranoj Noinoj arci – drugim riječima, tko koga, da prostite.

Zatvorenost javnog prostora naposljetku dovodi i do zatvorenosti života naših građana u tom i takvom društvu. Nekada mi se čini uistinu blesavom ta okrenutost isključivo vlastitom životu koja se može uočiti na današnjem hrvatskom čovjeku. To je stoga jer se i sam život započne vrednovati prema nacionalnim okvirima i principima „moje“ i „tuđe“. Zabijamo nos u vlastite poslove i ne zanimaju nas tuđi. Zapravo, zanima me samo „moje“, a „tuđe“ u onoj mjeri u kojoj jednog dana može postati „moje“. Nacionalna zatvorenost nas, prije ili kasnije, promiče prvo u sebične, a potom i u gramzive ljude.

Zašto je to tako? Zašto se država ne shvati kao nešto formalno dano kako bi se uredile komunalije, vrtići, i sve ono o čemu ne želimo misliti kako bi mogli živjeti život koji želimo, a ne kao nešto zadnje u našem postojanju iza čega nema ništa i što je kao jedini smisao naših jadnih života? Dugo vremena sam se živcirao jer ovaj osjećaj nisam mogao izraziti u željenom obliku. Pitanje je da li u tome i sada uspijevam, međutim, definitivno, to je nešto što muči moju nutrinu od osnutka naše države.

Dakako da su povijesne okolnosti podosta kumovale promjeni svijesti ljudi koji nastanjuju ovo područje. Čak, štoviše, ulile su u njih nove vrste osjećaja kojima su započeli suditi svijet oko sebe. Jedan od tih, neki će reći, dugo vremena zapostavljenih osjećaja, odnosi se i na, sasvim legitiman, nacionalni osjećaj. Međutim, vrlo dobro znamo što se događa s nacionalnim osjećajem kad ga se konzumira i više nego što je to uobičajeno i dopusti da sudi o svijetu oko sebe na dulje razdoblje nauštrb drugih vrsta osjećaja – postaje nacionalizmom. Ali, prema definiciji, taj i takav nacionalizam se i dalje može shvatiti u pozitivnom i negativnom smislu – u pozitivnom on dolazi do izražaja kroz tipično domoljublje koje se javlja u ratna vremena, a u negativnom, kroz šovinizam prema svim „nepripadnicima“ većinske nacije. Za potrebe ovog teksta ipak ćemo se zadržati na uporabi izraza „pojačani nacionalni osjećaj“ nebitno je li on ujedno i nacionalizam u navedenim značenjima. To činimo stoga jer ga želimo dovesti u vezu s fenomenom opisanim na početku ovog teksta – zatvorenošću nacije u sebe.

Drugim riječima, ovim tekstom se predmnijeva kako je našim građanima, na osnovi njihovog nacionalnog osjećaja, pomno izgrađenog tijekom 1990-ih, pošlo za rukom na jedan čudan način zatvoriti se u okvire svoje države a što, u slučaju pojedinaca koji isto ne osjećaju, ima za posljedicu jedan iznimno neugodan osjećaj odvojenosti, u duhovnom smislu, od svega novog i drugačijeg. Iz razloga što se istim pojačanim nacionalnim osjećajem sudi svijet oko sebe, to, naravno dovodi i do averzije prema svemu kritičkom upućenom na adresu naše države. S druge strane, takav pojačani nacionalni osjećaj ne daje nikakvog izgleda nekoj drugoj vrsti osjećaja odnosno poriva da se razvije u našem građaninu. Kao primjer jednog takvog osjećaja/poriva mogu navesti, pa eto, znatiželju koja se odnosi na razvoj znanosti.

Riskiram ispasti smiješan, s obzirom na uobičajene teme u hrvatskom javnom prostoru, ako bih sada počeo pisati o vrlo uzbudljivoj prekretnici na kojoj se danas nalazi znanost (ne hrvatska, već svjetska) a koju karakterizira mogućnost uvida u temeljnu strukturu materije kroz potragu za stanovitom česticom više nego egzotičnog i tajnovitog naziva - Higgsovim bozonom. Nebitno da li se zanimate za znanost ili nešto drugo, ali barem osjetite da se taj Higgsov bozon tiče i vas, drage Hrvatice i Hrvati, i da ga je, pretpostavlja se, prepuna i Republika Hrvatska, a ne samo udaljeni i nezanimljivi svijet izvan granica vaše države. (Nije zgorega spomenuti da važno mjesto u povijesnom razvoju fizike čestice koja danas traga za neuhvatljivim bozonom, zauzima i Ruđer Bošković, ugledni hrvatski znanstvenik koji je široj zajednici fizičara poznat po tvrdnji da se materija sastoji od sitnih, oku nevidljivih, točaka bez protežnosti.)

Kao što to biva u svim analizama, sama elaboracija problema pritajeno sadrži i način njegovog rješenja. Dakle, postoji sasvim jasan lijek za ispravljanje opisane aberacije u stvaranju nacionalnog osjećaja u našoj maloj državi. Formula glasi: stavimo ga u širi kontekst. Ukoliko bez problema nastavi funkcionirati znači da se radi o uobičajenom i prije svega zdravom i otvorenom nacionalnom osjećaju kojeg povremeno nije cijepljen ni pisac ovih redaka. Najbolji, iako banalan, primjer iskazivanja zdravog nacionalnog osjećaja pronalazim u sportu, kroz čin navijanja za svoj nacionalni tim. Primjerice, igramo li utakmicu s ljutim rivalima Engleskom ili Srbijom, vjerojatno ćemo se nabrijati, ali u pozitivnom smislu, a to onda uključuje i da smo puni uvažavanja za naše protivnike. Ukoliko pobijedimo slavit ćemo, biti ponosni, ali se pobijeđenom nećemo izrugivati, već mu spremno ukazati čast na borbi i primiti njegove čestitke. Ali ukoliko izgubimo, važno je ostati ponosan, ali i biti spreman uputiti čestitku - „ovoga puta“ boljemu. Upravo to priznavanje da smo ovoga puta pobijeđeni uz ostajanje pri svom nacionalnom ponosu nosi sa sobom više zdravog nacionalnog osjećaja nego svi nacionalizmi ovog svijeta. Sportska stvarnost u našoj državi se naravno umnogome razlikuje od gore opisane. Ukoliko nacionalni tim pobjedi slavi ga se u nebesa, a protivnika se obično izruguje (dobar primjer za to može poslužiti pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije nad engleskom na Wembleyu 2008.). Ukoliko se, pak, izgubi, drvljem i kamenjem se obasipa reprezentacija i izbornik, a zaboravlja se čestitati boljemu. Upravo ovakvo ponašanje upućuje da se radi o „nezdravo“ pojačanom nacionalnom osjećaju. Naravno, uvijek postoji iznimaka koji drugačije osjećaju i onda to iskazuju i hvala bogu da ih je bilo i da će ih biti.

Prenesimo sada istu priču o „otvorenom“ nacionalnom osjećaju sa sportskih na kontroverzne - ratne terene - ako baš hoćete. Ako mislite da tu neće štimati s obzirom na uobičajene ratne okolnosti i na svu halabuku oko izricanja presude hrvatskim generalima od strane haškog tribunala – varate se. Ako zanemarimo kontekst ratnih djelovanja, ne ulazeći u njihove razloge i skoncentriramo se samo na segmente odnosno sličice što su nam ostavili medijski zapisi iz tog doba pronaći ćemo jednu koja reprezentira nešto od zdravog ili kako ga u ovom tekstu nazivam - otvorenog nacionalnog osjećaja.

Prisjetimo se sjevernog borbenog sektora oko Siska i Petrinje u kojem je definitivno, u borbenom smislu, bilo najteže i u kojem je hrvatskim snagama komandirao general Stipetić, a srpskim pukovnik Bulat. Nikada neću zaboraviti rijetko častan trenutak u ovim inače prljavim balkanskim ratovima (postavlja se pitanje može li rat, uopće, ne biti prljav) u kojem je pukovnik Bulat na dostojanstven način u društvu generala Stipetića za stolom potpisao kapitulaciju srpskih snaga. To je ono što neka država, ako baš želi, treba slaviti - pobjedu, uz časno postupanje s pobijeđenima. Nije zgorega spomenuti da general Stipetić osim kratkog obavijesnog razgovora s haškim istražiteljima nikada nije stigao do Haaga. Pa ipak, možda se radi o ratnoj sličici kojoj se može priznati samo estetska vrijednost, jer je stvarnost oko nje ubrzo postala drugačija, ali nam barem zakratko donosi nešto drugo (bolje drugo!) u odnosu na ono što smo navikli da nam nacionalizmi ovih prostora serviraju.

U izgradnji slike otvorenog nacionalnog osjećaja idem korak dalje, iako mi se taj korak, u ovom vremenu, čini još uvijek nedopustivim od strane mnogo vas. U filmu Rajka Grlića Karaula postoji scena zbog koje me obvezno prođu trnci, ona, u kojoj po bespućima Makedonije lutaju dvojica glavnih protagonista filma, naravno, Hrvat i Srbin, međusobno se noseći na leđima. Uz redovite trzavice, oni, kad su „dobri u prijateljstvu“, kao da su i jači svaki za sebe. Tom scenom, prema mojem nacionalnom osjećaju i iz njega izvedenom razmišljanju, pojačavaju se i hrvatski i srpski nacionalni osjećaj, jedino što mi to, u ovom vremenu, vrlo malo vas, vjerojatno hoće i želi priznati.

Suprotno općem mišljenju prema kojem nacionalni osjećaj zatvara narode u nacionalne torove, pokažimo da se on može i drugačije konzumirati. Izdignimo se u visinu, zauzmimo mjesto među drugim nacijama. U našim nastojanjima budimo odsad Boškovići u malom našeg malog naroda. Nastojimo se napokon početi baviti stvarima koji se tiču čovječanstva i na jedan drugačiji, otvoreniji način osjetiti da smo Hrvati.

Sve napisano vrijedi i za bilo koju drugu naciju s prostora bivše Jugoslavije, a vjerujem i šire