Ama znate, postoji jedna moralna obveza svakoga od nas, pa ako hoćete i katolički (kršćanski) nauk, pomagati sirotinji, starijima i bolesnima odnosno nemoćnima u svakom pogledu. Nadam se, da većina ljudi još uspijeva pronaći u sebi poticaj za takvo djelovanje, a u to me uvjeravaju i razne akcije pomoći koje gotovo uvijek izrode dobar rezultat i izmame osmijeh na lice potrebitih. Suze me uvijek prevare dok gledam kako je zapravo malo potrebno da bi se nekoga usrećilo – malo dobre volje, malo sloge i zajedništva i koja kuna od svakoga, pa kad se to sve stavi na istu hrpu, ono što je još jučer prizivalo čudo i te kako se pokaže mogućim.

Dobro djelo je nešto što s jedne strane mora biti bezuvjetno. Čin kojega nam samo srce nalaže – ono što bi se još moglo nazvati i željom. Želja nam je dakle bila učiniti dobro djelo, pomoći nekome. S druge strane, dobro djelo je nešto što se nikada ne smije uzeti zdravo za gotovo i zloupotrijebiti.

Za dobro djelo najbolje je kad završi s iskrenim „Hvala!“ i iskrenim „Molim!“. Sve drugo najčešće će pokvariti smisao učinjenog djela i na strani onoga tko ga je učinio i na strani onoga kome je učinjeno. To je jednostavno tako – jednostavno do srži i takvo mora i ostati. Nikakva daljnja očekivanja ni s jedne ni s druge strane. Mislim da je to sva filozofija dobročinstva u kojem će se sve strane dobro osjećati.

A zapravo i nije sve to baš tako jednostavno. Poznat nam je svima slučaj pekara u Zagrebu, čini mi se, koji svaki dan ispeče ne znam koliko kilograma kruha kojega podijeli sirotinji. Radi to čovjek po svojoj savjesti jer je uvjeren kako u jednoj zemlji u 21. stoljeću nitko ne bi smio biti kruha gladan i žao mu ljudi. Pomaže onako kako može, a s obzirom da je pekar, dijeli kruh. Sramotno je za jednu državu da se takvo što uopće pokazuje potrebnim, no još je sramotnije što će upravo taj čovjek ovih dana čitati rasprave na temu ispada jedne mlađe osobe koja je upravo narod kojemu ovaj mnogočiji "dobri duh" pripada, obasula ogavnim kvalifikacijama punim mržnje, trpajući sve ljude nekog nepoželjnog naroda u isti koš - koš kome je ona odredila mjere.

Tko li u te ljude usađuje takvu mržnju? Jesu li to roditeljske kuće, škole, stranke u koje se učlanjuju? Ili smo mi kao nacija genetski oštećeni pa jednostavno moramo nekoga mrziti da bismo uopće opstojali?

Sebe smatramo dobrima. Dajemo podršku drugu u nevolji. Drug je u nevolji iz političkih razloga proisteklih iz krvavih zbivanja na ovim prostorima prije 20 godina. I sve je to u redu, ali kako se to misli drugu u nevolji koji je nevin zatočen, podrška pružati pjesmama koje je pjevala neka bratija u vrijeme velikih zločina nad stanovništvom koje se eto zateklo greškom na našem svetom teritoriju, a nije mu tu bilo mjesto prema našim procjenama! Kako se tim pjesmama misli braniti nečija nevinost? Misli li se pjevajući možda, da su podršku drugu došli dati i neki suborci kojima krv nije plava kao naša, ali su se borili za isti cilj zajedno s nama iako im možda takve naše pjesme i nisu baš prvi izbor kad se o glazbenom ukusu govori? Misli li ovdje zapravo itko na ikoga osim na sebe i svoje isticanje u hrpi? Bojim se da ne!

Meni ova moja zemlja zapravo sve više sliči na staru curu. Koja nikada nigdje nije radila. Nije se udala i nije imala djece. Uvijek su drugi mislili o njoj. Ona je uvijek mislila isključivo na sebe. Ostarjela je, postala je boležljiva. Čangrizava i zajedljiva je već otprije. No ipak, ima Boga, pa su je smjestili u ustanovu u kojoj će imati sve što joj treba i stalnu skrb. I dalje neće morati ni o čemu brinuti. Rođaci će je redovito posjećivati i donositi joj sve što joj treba i još ponešto, misleći kako rade dobro djelo. No ona će uvijek naći razlog za negodovanje, za psovanje, jadikovku i za jal. I što je najgore mrzit će svakoga tko nije ona sama. Jer, valjda bi netko trebao na sebe preuzeti i njezine godine i njezine boljke i bolesti – kako bi ona mogla bančiti i uživati. Naime, jedino ju je to za života zanimalo i jedino se time bavila, dok starost nije došla po svoje, za što je vjerojatno kriv onaj tko je bezobrazno mlad. Radi tog bezobrazluka stara će ga cura mrziti iz dna duše.

Ne znam, međutim je li svjesna da mržnja i jal ubijaju. Iznutra. Pojedu te…