Jutro je počelo smijehom. Zadnjih dana na You Tube-u ne skida se sa Boba Marleya. Prošla sam sve njegove glazbene faze odrastanja, od heavy metala, preko Thomsona (ne ponovilo se), Fifty Centa, hrvatskih repera, beogradskih repera, Magazina, a potom nenadanog kačenja na "lude osamdesete" i muziku koja je obilježila najljepši dio mog života.

Ok, sve je sretno završilo, pomislim svaki put kad ga zateknem kako sluša "rokiju" iz tih godina. Od Thompsona do Jethro Tulla u nekih 4-5 godina, dobro je. I to sve bez mog utjecaja. Pustila sam ga, "nek' se nađe", što bi se reklo. Nisam htjela utjecati. Dobro, u fazi Thompsona možda nisam dovoljno diskretno bježala povraćati u kupatilo, ali inače sam se sasvim hrabro držala. Dobro, u fazi Magazina možda sam malo prejako lupala glavom u zid u mojoj sobi, ali inače sam se, majke mi, skroz dobro držala.

Jutros, dok je cupkao u ritmu "I Shot the Sheriff" primjetim:

- Ti si se baš nakačija na Marleya, ha? - ne mogavši sakriti ponos u materinskom mi glasu.

- Ae. To otkad san počeja pušit travu, baš mi je nekako gušt.

Zatrčim se za njim preko cijele kuhinje urlajući.

- Tukac jedan bezobrazni! - vičem smijući se i šaketajući ga, iako je to smiješan pokušaj, s obzirom da me već neko vijeme nadvisuje za glavu.

- Daj makni se, dosadna si - trzne ramenom kao da tjera dosadnu muhu, surfajući po You Tubeu. Zaustavlja se na "Let the sunshine in" i sceni Bergerovog ukrcavanja u avion za Vijetnam.

Bulji netremice u tu scenu, a ja mu pričam film. Potpuno nekontrolirano krenu mi suze, bujica suza. Gleda me, osupnuto. Na refren "Let the sunshine in" i scenu groblja sa tisućama bijelih nadgrobnih ploča, ja već jecam i nesuvislo nastavljam monolog.

- ...kužiš, to je priča o besmislu rata, to su ti bili hippeyi, znaš..i znam, čudno ti je što plačem ovako, ne znam ni ja što mi je, tojest, znam, ja ti sada plačem zbog ovog našeg rata i svih tih besmislenih žrtava, zbog svih poginulih, znaš, u Hrvatskoj, u Bosni, u Srbiji...plačem jer ih je toliko poginulo a zašto, zašto...a oni koji nisu poginuli imaju ptsp i više nikada neće biti normalni, pa razaraju svoje obitelji, pa će njihova djeca zbog trauma sutra razarati svoje obitelji, i sve tako u krug...kužiš, jubavi, da nema rata koji ima smisla, nema pobjednika..ja, ovaj...oprosti...

Gledao me je pogledom u kojemu su se miješali čuđenje i sućut.

Na videu sa You Tube-a neka se livada napunila ljudima svih boja a refren pjesme pjevan u zboru onih koji su vjerovali u "Ljubav i mir" punio je moje oči vodom kao akumulaciono jezero.

- Mama, moran sad u školu.

- Dobro - posramljeno pokušavam ušmrkati suze i pjesmu.

Pratim ga do vrata, zastaje, okreće se, i pomalo zbunjeno, ali sa nježnošću u glasu, kaže mi:

- Mama...nemoj se živcirat.

- Neću - odgovaram mu smiješkom - Neću se živcirat. Bog, zlato. Volin te.

- I ja tebe. Bog, mama.