Kada su prije točno dvadeset godina životi mostarskih Muslimana vrijedili taman toliko da se često i smrt znala činiti boljom od onoga sto ih je okruživalo, bivši komitetski novinar vodio je medijsku rekonkvistu usmjerenu ka tome da i posljednje sumnjivce i izrode privede 'pameti', a šutljive i prestrašene građane uvjeri kako će svaki otpor ludilu biti skupo plaćen. Osim što je čovjek otvoreno lagao, lažno navodeći lokacije na kojima se upravo nalazi, ono sto je najviše užasavalo bio je potpuni izostanak bilo kakve nelagode ili ne daj bože preispitivanja vlastite uloge u mašineriji zla.

Boja glasa i dikcija svjedočili su o profesionalnom i osobnom zadovoljstvu obavljenim razgovorom, intervjuom ili tek ponekom crticom iz života dražesne hercegbosanske republike. Poslije je naglo nestao iz vida, živeći uglavnom u Splitu, na nominalnom zaposlenju u splitskom studiju HRT-a, istovremeno vodeći paralelni život uglednog mostarskog sveučilišnog profesora. Redovito uglađen, pristojno obučen, s nezaobilaznim dodatkom leptir-mašne na uredno ispeglanoj košulji. U istom je izdanju dočekao i predavanje Ive Josipovića na tom istom sveučilistu. Održano netom nakon posjeta Ahmićima, čime je hrvatski predsjednik još u ranoj fazi nagovijestio kako je spreman zauzeti sve moguće stavove, eh da ne bi zauzeo nedvosmislen stav o ičemu. U najboljim kalkulantskim tradicijama hrvatske mainstream politike.

I traje ta anonimnost ugodnog građanskog života, raznih likova iz jedne grozne povijesne epizode dokazivanja nedokazivog i vođenja politike krvi i tla, dodatno potpomognuta famoznom saborskom deklaracijom, koju bismo mogli najbolje predstaviti slikom djeteta kraj razbijenog prozora koje spremno govori: Nisam ja, majke mi; ometana tek prigodama ovog karaktera, bez ijednog znaka nečiste savjesti u hrvatskom, a pogotovo hercegovačkom društvu. Kao da se ništa u naše ime odvilo nije i kao da se porušeni mostovi u svakom drugom, izuzev u fizičkom smislu, mogu iznova podići.

Ostaje ta leptir-mašna u kolektivnoj memoriji, simbolom lažnog nastojanja za mitteleuropskom legitimacijom, kao debela fasada konvertitstva, posvemašnje moralne bešćutnosti i jedne kolektivne sramote politike koja je slijedila poludjelog vrhovnika, jednako bešćutnog prema ljudskim sudbinama i elementarnom ljudskom poštenju. Zemlju i gradove naravno ne čine simboli, zastave i omeđeni teritoriji, nego ljudi sa svojim emocijama, nasljeđem i navikama. To ne vide samo patološki luđaci, opsjednuti granicama Banovine i ešaloni medijskih te svakih drugih poslušnika, spremnih služiti svakoj vrsti terora i ludila, samo da je dovoljno moćan. A ljudi se od granica, simbola i političkih karti, razlikuju po tome što pamte. Dugo pamte.