U II delu Kritičarstva na Balkanu slijedi razudba nekoliko „kritika“ koje su potpisali B. Pavlović (nema pojma), V. Arsenić (nešto znade) i Boris Postnikov (preučio), a koje kritike sve povezuje – ideologija.

Ali, pre toga, treba dovršiti skiciranje stanja u Kirtičarstvu na Balkanu; spomenut ću skupinu P-70, žiri NIN-ove nagrade i dežurne kritičare po Hrvatskoj i Srbiji. /Taj tekst je trebao ići odmah, ali ga greškom nisam uneo dok sam editirao prilog./

***

6 sekretara SKOJ-a iz grupe „Proza na putu P-70“ liče na svog idola Ćosića po tome što su lažni disidenti. Kukaju kao da ih žive deru, a svi etablirani, ne skidaju se s malih ekrana. Jedan od njih javno zakazuje dvoboje u „Utisku nedelje“, očigledno može da se pozove tamo kad poželi, i ne samo to, već da povede koga hoće. Ta grupa P-70 liči na grupu TNT, uglavnom nesposobnjakovići, a najopasnijeg i najinteligentnijeg iz nekog razloga zaobilaze – Slobodana Vladušića (oh, kako je Vladislava Gordić-Petković „LUCIDNO zapazila neke stvari u njegovoj knjizi 'Forward'“, i Goran Lazičić i Mića Vijičić su dupeuvlakački to morali da „uoče“ u „svojim“ prikazima). On se ponovo vratio kritici, i svoje teorijsko znanje koristi da citatima (npr. Sloterdajk, ono o proizvodnji konsenzusa je tako zgodno bilo, baš je leglo) oplemeni zlovoljno omalovažavanje svega što „prikaže“. Tragički zlovoljan, u stilu „zna deda ali ne mora sve da kaže“, muška oštrokonđa, koja se duri na globalističke neznalice, ali Vladušić je profesor u Novom Sadu. On je na studijama književnosti u Novom Sadu ono što je Pajkić na beogradskoj dramaturgiji. Ipak su teorijske postavke P-70 na nivou onog zahteva za soc-realizmom posle 1945., samo je zahtev za opisom obnove i izgradnje zamenjen zahtevom da pisci treba da „obrate pažnju na ovaj društveno-istorijski trenutak“. I kako se samo uvlače u bulju Dobrici Ćosiću, da povraćaš: skupe se skoro svi iz te grupe Šest sekretara SKOJ-a na književnoj večeri oca nacije pa u horu „čika Ćoso mi bismo vam popušili“ ...

***

Stanje u hrvatskoj kritici je jednako korumpirano i prenapučeno neznalicama. Jagna Pogačnik je hrvatska pandankinja (da upotrebim rodno korektan termin) Jasmini Vrbavac: sterilne kritike koje zaboravite čim ih pročitate, proračunate, iskalkulirane, uostalom u zadnje dvije godine Pogačnikova ni ne piše te kritike, već samo svojim štambiljom ovjerava ono što joj podnesu iz HEP-a. Jagna je pukla i nikog više ne zanima što ona piše. Takozvana sveučilišna kritika je postala toliko beznačajna i neplaćena (Duda se anihilirao i ispario) a profesori mole Boga da ih neka korporacija za dobru lovu kooptira.

***

Ali kad si „profesionalni kritičar“, tek si onda u nevolji, jer pišeš za plaću, a to kritičko mišljenje za koje primaš novce kojim uzdržavaš obitelj teško da onda može biti neovisno. Kritika je tu između dvije vatre: ako je beizinteresna i badava, onda je sama sebi svrha i bez utjecaja (pa odumire), a ako je plaćena i objavljivana u dnevnim listovima i samim tim glasnija i utjecajnija na književnog konzumenta, e onda je u pravilu (bez iznimaka) korumpirana, jer si nakladničke kuće ne smiju dopustiti luksuz da im njihove knjige dobiju loše prikaze (a često ni luksuz da im knjige konkurentskih izdavača dobiju dobre prikaze, te takvima sljeduje ili prešućivanje ili naručena loša kritika).

Tako da u konačnici i nema razlike između escort ljepote đevojke na visokim štiklama i kritičarke (ili kritičara u ružičastim sandalama i s pederušom) – oni se pozivaju da budu pratnja, escort, a ne da misle. Ana Grbac je jedna od tih profesionalnih kritičarki, ona ništa ne radi samo je kritičarka, često se viđa na promocijama knjiga koje podupire Sandorf agencija i kooptirana je u žiri nagrade T-portala za najbolji roman godine. I ona je dobila zadaću da zabije čavao u moj lijes kao hrvatskog pisca, tako što je objavila kurvanjski tekst u kojemu je parodirala naslov mog romana u „Laku noć, gospodine C.“ čime mi je – ne znam samo u čije ime – poručila da mi nije mjesto u hrvatskoj književnosti. To je učinila na dva tipična pederska, pardon frigidno-lezbačka načina, koja i priliče tako nelijepoj osobi ravna dupeta i bez morala u kritičkom prosuđivanju književnosti (Pogačnikova je barem seksi, na neki način, rado bih ju nategnul ...). Prvi je način da izvuče citat pjesme, a drugi da ide ad hominem – ona „zna“ da sam ja „previše kalkulirao“. Izvlačenje onih stihova u njenom kvazitekstu predstavlja trijumf kretenizma, jer sam ja u knjizi primijenio metodu Flanna O'Briena i Nabokova, to jest da sam uvrstio pastiš namjerno loše poezije, koja treba biti parodija. A Ana je Grbac to ne samo izvukla iz konteksta već još i „protumačila“ – o glupa kritiko, kako da ti pojem – kao suviše autobiografski!? A glede kalkuliranja?! Pa da, kako da ne, kalkulirao sam jer sam jebo mater Igoru Mandiću na Knjigomatu (u povodu jedne druge polemike) PRIJE no je roman poslat žiriju, a kalkulacija je jamačno i to što sam bio na strani Ugrešićeve u trenutku dok još nije bila dobila Vjesnikovu nagradu i dok je još uvijek persona non grata u hrvatskom kulturnom životu.

***

No dobro, Ana Grbac ima nešto zajedničko sa srbijanskom kritikom – opće nadobudno nipodaštavanje književnosti, i ismijavanje knjiga koje kao član ocjenjivačkog povjerenstva dobija na čitanje. Na primjer Ljiljana Šop se prosrala par puta u nedjeljnom književnom dodatku Blica, podsmjehujući se većini romana i pisaca koji si bili dovoljno blesavi da žiriju u kojemu je ona pošalju svoje knjige. Ona je tako s nipodaštavanjem govorila i o romanu "Vođa" Aleksandra Novakovića, bagatelišući tu knjigu kao jeftino i proizvoljno  poigravanje istorijom.

Sada, kada su u žiriju NIN-ove nagrade i V.G.-Petković, i Mića Vujčić – njen klon i pripadnik banatskog klana koji se odlično razbaškario po „Danasu“ i „Politici“ – i Vasa Pavković, koji kao da je kloniran iz rebra Čede Mirkovića, dakle majstor jezičke ezopovske ekvilibristike, pa Mileta Aćimović Ivkov, koji bi jedno valjda o čuvanju ovaca mogao da prozbori koju, a ne o književnosti – dakle sada bi bilo na mestu reći: Ko pošalje roman NIN-ovom žiriju – peder!

Kako neko ko drži do sebe može da pošalje svoje knjige tom žiriju posle onoga što je izvalila Lj. Šop? Treba se onda i setiti kakve su kritike pisali V.G. Petković i Mića Vujčić – i kako je V.G. Petković odlučivala u žiriju za nagradu edicije Istok-Zapad i u žiriju za stipendiju B. Pekić. Naravno, kritikâ Miće Vujčića se nećete sećati jer su kao i one od Vrbavčeve – bezlične i pune općih mjesta, dok u kritikama M.A. Ivkova uvek ima neka smehotresna formulacija koja ni autoru kritike nije jasna.

:::::::::::::::::::::::::::

U nastavku, u III dijelu:::

Neki primjeri ideološke kritike u Hrvata i Srbalja, a bogami i Bosanaca

to jest:

Što je to što može povezati takve ljude kao što su Bole Pavlović (nepismen i neznalica), Vladimir Arsenić (nešto znade) i Boris Postnikov (preučio)? Ideologija, bre!