Najnovije lamentiranje o /ne/savršenosti hrvatskog demokratskog izbornog ustroja nosi u sebi gotovo nevjerojatan oblik vraćanja u život „naplate biračke ljubavi“ koji je odavna delegitimirao čak i američke očeve neoliberalne kapitalističke demokracije. Financiranje političkih stranaka ili opcija bilo je javno, pa je i „ubiranje lovine“ imalo pravo na povrat uloženog.

Iz toga je nikla i „dinastirana vlast“ nekoliko obitelji. Parlamentarci su odreda već za jednoga mandata postajali bogati. Odustajanjem od te „demokratske formule“ zapadni su nositelji vlasti poslije tog iskustva morali biti bogati. Namjera je tog načela bila - spriječiti nezakonito bogaćenje „miljenika birača“, mito, korupciju i štošta što taj „demokratski“ ustroj čini nakaradnim. Nije najsavršeniji, ali taj je princip manje-više polučio dobre rezultate u zemljama u kojima je ova bolest znatno manja nego u zemljama tranzicije u kojima je demokratsko nasilje i hajdučija mnogima omogućavalo prvobitnu akumulaciju kapitala.

I naši su „kapitalisti“ niknuli na sjemenu „narodne volje“, zastupanja „interesa naroda“ i prava većine(!?!) da radi što želi. I oporbe su im u tome pomagale ne remeteći idilu tobožnje smjenjivosti vlasti. Kratkotrajna „vlada u sjeni“ trajala je poput života leptira. Odnos pozicije i opozicije bio je u najmanju ruku neka vrsta konkubinata. Razmjere te nakarade osjećate svaki dan, a vrhunac je svakako bila Sanaderova objava: „U banani smo!“.

Zbog svega toga ovih dana valjaju se ideje o izmjenama i dopunama „demokratskog izbora“ uz paušalnu ocjenu koja ne znači gotovo ništa, ali dobro zvuči - preferencijalno pravo birača iznjedrit će one koji će narodu biti izravno odgovorni za svoje dobro plaćeno sjedenje u hrvatskom ili parlamentu Europske unije. Cinici bi rekli - tu odgovornost „naših“ vidimo u prvom preferencijalnom odabiru naših u europarlamentu.

O odgovornosti naših u Saboru ne treba trubiti. Onaj tko odsjedi, na primjer, u EU parlamentu samo jedan mandat - namirio se za cijeli život i sva im se odgovornost svodi na „svoje kancelarije“ u kojima „moraju otrpjeti jadikovke“ građana. Saborski zastupnik stoji ovaj narod, grubo sračunato, gotovo dva milijuna kuna po jednom mandatu.

Dakako, nema nitko ništa protiv dorade izbornog sustava, pa i preferencijalnih prava birača. No, on mora biti cjelovit i s ugrađenom odgovornošću. Političke stranke su i nužno zlo i nužno dobro, jer odgovornost treba nekome adresirati. Sastavljači lista bit će vjerojatno odgovorniji ako znaju da neće baš svatko na njima proći. Ali, to nikako ne znači da će odgovornost prema interesima građana biti neposredna.

Princip preferencijalnih glasova nosi staru boljku „demokracije bogatih grupa i pojedinaca“ koji mogu platiti birače, potom „pivničke sastavljače lista“ i sve druge oblike koje je, uz Sjedinjene Države, i Europa krvavo osjetila. Uz mogućnost produbljenja sukoba, pa i nasilja, kod nas je neminovna i pojava „političkog plijena“. Uz „politički plijen“, tobožnja volja naroda može iznjedriti i formalno zakoniti izbor one „narodne vlasti i volje“ nad kojom EU slavi Dan pobjede.

Tumačenje „prava većine“ kod nas je karikaturalno. Zato se demokracija i pretvorila u „demokraturu“. A demokracija je, da podsjetimo neuke, samo procedura, poštivanje zakona i Ustava. Sve drugo je manipulacija „voljom naroda i njegovih interesa“. Željka Markić je liječnica i s punim bi mi pravom rekla da se kanim medicine kad bih joj o tome držao slovo. Čudi me da ovako pokušava manipulirati volju onih koji su se izjašnjavali o jednom - u najmanju ruku sporednom pitanju koje je ionako već bilo ugrađeno u Ustav. Igra s preferencijalnim glasanjem je vrlo opasna bolest. Bilo bi mudro bar upozoriti na stravične posljedice „dorade demokracije“ umjesto njihova naknadnog liječenja.

Lupiga.Com