Uz malo mašte i nužne drskosti, latinsku frazu iz naslova remek-djela Maxa Frischa mogli bismo na srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik prevesti jednim na jugoslavenskom i širem intergalaktičkom prostoru općepoznatim osobnim imenom: Mišo Kovač. Ima to smisla s više aspekata. Ovo s kovanjem je valjda jasno, Faber iz naslova označava i prezime glavnoga romanesknog protagonista, švicarskog inženjera Waltera Fabera, a Mišo Kovač sam po sebi predstavlja valjda najbolju definiciju semantičkog polja pojma čovik, ili apostrofiranoga naslovnog homo, barem kako mi to u ovim krajevima vidimo.

Sve ovo, ipak, vodu drži možda tek na prvi pogled: Homo Faber po svojim je karakteristikama i intencijama Miši Kovaču upravo suprotan – pri čemu potonji svejedno ostaje apsolutni i neprikosnoveni Il migglior fabbro, u onom Poundovom smislu. U filozofiji i antropologiji pojam se, poznato je (a Frischov junak imenovan je nimalo slučajno), odnosi na čovjeka koji gospodari alatima, racionalnu, tehnicističku svijest koja kultivira, gradi, prilagođava okolinu. Kao takav suprotstavljen je on izravno Homo ludensu, zaigranome čovjeku, ali i svemu iracionalnom, strastvenom, sudbini prepuštenom. Tek je čudna povijesna slučajnost da se isti korijen utjelovio i u prezimenu Neda Ludda, rodonačelnika ludizma, koji je krajem osamnaestog stoljeća u jednom 'izboju strasti' u paramparčad rasturio nekoliko tkalačkih stanova, što je poslužilo kao sjajan šlagvort nominalno antiindustrijskim no u biti čisto klasnim nemirima, koji će nešto kasnije harati Engleskom. Homo faber suprotstavljen je nakraju, jasno je, šake o šake onom pokvarenom bogu; Deus faberu. Već je iz toga jasno da uvodna analogija pada.

Dok je Walter Faber idealtipsko utjelovljenje takvog čovjeka tehnike, naš je Mišo paradigma ljudi predanih strasti i nagonu, prepuštenih bogovima i sudbini; jedan od onih što vjeruju da život u srcu stanuje te upravo ondje, makar i neprecizno, upućuju metak koji bi mu trebao stati na kraj. On zapravo stoji za sve ono što je Frisch, ostajući pri reakcionarnoj, sasvim apstraktnoj podjeli na 'muški i ženski princip', rezervirao za svoje junakinje, Hannu i Sabeth. Strah me i pomisliti što bi o svemu ovome mislio Mate Mišo, ali valjda bolje da su mu pridružili žene, nego onaj inkriminirani privjesak homo. Makar i sapiens.

No, što se sa svime tim desi, osim što je Hanna zaista ostala uvijek ista, Faber je u svojoj jurnjavi svijetom bez svijeta uspio – u izvrtanju klasične edipovske situacije, ali jednako tako zbog hybrisa protiv sudbine same – ne znajući zavesti svoju kćer i uslijed toga je izgubiti (što je opet aranžirano kao osveta iracionalnog, prirode, bogova) od ugriza otrovnice na nekoj grčkoj plaži; i od svih su njih ostale samo ruševine? Pa, najkraće, upravo i posve precizno to: ruševine, bez obzira na marku i tip. Na egzistencijalističkom tragu epohe – propitujući svoju vjeru u volju, odluku i kontrolu, u slučaj nasuprot sudbine, tehniku nasuprot umjetnosti, ali je ne napuštajući – otkriva to na kraju i rakom izjedeni junak: 'I uopšte čitav čovek! – kao konstrukcija ide, ali materijal je promašen; meso nije materijal već je prokletstvo'.

U mesu, kako je s mesom već slučaj, naposljetku nije ostalo upisano baš ništa, čak je i put podbacila, sjeme se prije roka rastočilo povlačeći za sobom ostatak pomno slijepljenih kulisa jednog prije svega tvrdoglavošću smrvljenog postojanja. Statistički, nema pobjednika; nastradali su i oni koji su otišli i oni koji su ostali, robovi egzotike i rutine, ljubitelji muzeja i strojarnica. No za Faberom su ipak ostali otisci: sve te njegove trećim svijetom rasute turbine i ostala postrojenja vjerojatno se i dalje vrte, i to okretanje, ta sirova mehanika nekome donosi svjetlo. Pod tim se valom i česticom, opet, odvija tko zna kakva nužna i prokleta pretvorba – tehnika se premeće u umjetnost, i obrnuto. Tako, samo polako naprijed. Ili, kako to reče Faber: ne mogu tek tako stajati u budžaku i grickati badem.

Lupiga.Com