Kad malo bolje razmislite, glupost je nešto što definitivno daje aromu današnjem vremenu, nešto po čemu ćemo ga možda i jednog dana pamtiti. Ništa aktualnije, ništa točnije, ništa što ne dira u ovom trenutku samu srž života – ne može biti prije gluposti kojom smo okruženi kako u našoj okolini tako i u javnom prostoru kojem pristupamo putem medija. Glupost nas, u prvom redu, nasmijava. Zbog toga ćemo pomoću humora pokušati rasvijetliti što je to toliko privlačno u samoj gluposti kao takvoj te nastojati razjasniti zašto nas ismijavanje gluposti danas ni približno ne može nasmijati kao što je to činilo nekad.

Otvorimo li, u vrijeme stišanih političkih događaja, bilo koje novine pod rukom, to je kao da smo se ušetali u mravinjak gluposti. Teško je drugim razlogom objasniti poprilično razgranatu glupost pored onog najočitijeg – uočljivu prisutnost ljudi koji kako u javnom prostoru tako i našoj okolini neprestano generiraju glupost. Prednjače gluposti privatnih života zvijezda koje su proglasili mediji. Ante i Simona su tu superstari. Odmah iza njih slijede političari itd. Na našim internetskim portalima sve se više mjesta rezervira za glupost. Pa tako, možemo pročitati i ove bisere od video vijesti: „Izrasli joj rogovi na čelu“, „Što je šokiralo mačku?“ ili „Tko bi joj odolio a da ne proba“.

Već dulje vremena vodim diskusiju s prijateljem o tome tko je posijao sjeme gluposti u današnjem društvu, pogotovo u njegov javni prostor? Zapravo, netočno bi bilo tvrditi kako gluposti prije nije bilo. Bolje bih se izrazio ako bih kazao: tko je kriv što se glupost rascvala u tolikoj mjeri preko svih granica da gotovo možemo početi govoriti o „glupom vremenu“ odnosno gluposti samog vremena? Da li su za to krivi mediji ili sam pojedinac s „glupim potrebama“? Još uvijek se nismo složili oko odgovora. Zbog toga ćemo preformulirati naše pitanje u kratku analizu. Pokušajmo napraviti iskorak izvan vremena u kojem živimo i tek sagledati što nas to toliko danas fascinira u gluposti kao takvoj.

Da mi je netko pričao da ću živjeti u glupljem vremenu nego što sam živio, ne bih mu vjerovao. U staroj dobroj prosvjetiteljskoj tradiciji navučen sam na ideju napretka. Prema njoj, sve na svijetu se razvija, napreduje. Tu se ne misli samo na napredak znanosti i tehnike. I društvo je iz dana u dan sve naprednije. To mi je toliko usađeno u glavu da se nikako ne mogu pomiriti s ovim što se događa danas a to je očito, i na svjetskoj razini, nazadovanje u duhovnom i svakom drugom srodnom smislu. Što se tiče televizije, njome se raširilo nešto što sam imenovao privlačnom TV glupošću. Čim se pojavi na ekranu odmah je detektiramo, prekidamo to što smo radili da bi je čuli, vidjeli, kasnije nekome prepričali. Privlačnom TV glupošću, naravno, obiluju emisije tipa Red Carpet i Exclusiv: Zdravko Mamić se skinuo u gaće, Anđa Marić se razvela ili, zamisli, postoji žena koja želi postati najdeblja na svijetu …

Glupost se, tako, rascvala po zemljanim polutkama. Više nismo sigurni ni da je od nje cijepljena znanost. Poslušajmo našeg akademika Vladimira Paara koji je u nedavnoj izjavi za jedan portal ozbiljno ustvrdio kako emisija stakleničkih plinova koju naša prijevozna sredstva ustrajno ispuštaju u atmosferu u zadnjih više od 50 godina, zapravo odgodila dolazak Ledenog doba, a ne, kako se to uobičajeno mislilo, uzrokovala globalno zatopljenje. Jedino što se nakon jedne ovakve izjave može učiniti jest upitati – tko je tu glup? U budućim raspravama oko toga da li su u pravu oni koji zagovaraju dolazak globalnog zatopljenja ili oni koji, poput naše akademika tvrde suprotno, mogu zamisliti i „čašćenja“ atributima poput „glupaci“ i tome slično. Dolazimo do metafizike gluposti i „istraživačkog“ dijela ovog teksta. Nastojat ćemo se osvrnuti na razvoj humora povezanog s glupošću koji je danas utjelovljen u „Bijelim udovicama“, popularnom showu koji se prikazuje na jednoj od naših televizija te njegovu tajne uspjeha – ukazivanju i začinjanju gluposti u javnom prostoru.

U nekim drugim vremenima, vremenima fašističkih vođa i komunističkih diktatora, humoristične serije su postojale kako bi  ljudima odagnale strah od takvih zloćudnih tipova na način da bi ih se činilo glupim. (pritom, sjetimo se filma s Charley Chaplinom u ulozi Hitlera i scene s balonom u obliku zemaljske kugle). To je bilo sasvim dovoljno da bi masa pred TV ekranima umirala od smijeha rješavajući se straha u nekoj svojoj vrsti katarze. Korak dalje otišli su montipajtonovci koji su možda prvi komičari koji su se okušali u ismijavanju gluposti, a ne samo u pravljenju nekoga glupim. Genijalni filmovi „Monty Python i Sveti gral“ „Brianov život“ i „Smisao života Montyja Pythona“ snimljeni 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, međutim, ne ismijavaju neku konkretnu ljudsku jedinku ili organizaciju (a što im se, recimo, u slučaju navedenih filmova itekako znalo prigovarati), nego, a što je jako bitno uočiti, čovjekov odnos prema nečemu. Pa tako se, u navedenim filmovima, konkretno, ismijava naš odnos prema transcendentnom, bogu, ali ne i sam bog. Momci iz sarajevske „Top liste nadrealista“ tijekom 80-ih godina, pak, kombiniraju oba pristupa: pravljenje nekoga ili čak nečega glupim što prvotno to nije (recimo, scena vojnog i policijskog regrutiranja dobrovoljaca u prijeratnom Sarajevu) ili ismijavanje samog našeg odnosa prema nečemu (npr. skeč o ispitivanju „naših građana“ što misle o anonimnosti).

Međutim, humor u Bijelim udovicama, nasuprot tomu, danas se zasniva na ukazivanju i ismijavanju već vidljive gluposti u našoj okolini. Rezultat je da sam humor postaje glupim. Dobar primjer za to je scena u kojoj se nastoji ismijati bosanski ratni zločinac Radovan Karadžić. Nekada nimalo smiješan lik, jedan od najodgovornijih likova za sveopću bosansku tragediju, danas to jest zahvaljujući razotkrivanju njegovog lažnog identiteta u liku bradatog, alternativnog iscjelitelja dr. Dragana Dabića. Danas je Radovan Karadžić, neka mi to oproste žrtve njegove politike, smiješan lik i to Bijele udovice koriste te scenu s njim u glavnoj ulozi tek obogaćuju dodatnim glupostima. „Bijele udovice“ zaista nas s jedne strane podsjećaju da smo danas više nego ikad okruženi glupostima, ali i da ima nešto oporo i glupo u ismijavanju gluposti samih po sebi. Ne možete ismijati Zdravka Mamića više u nekoj emisiji kao što on to može sam sebi učiniti u stvarnom životu. Ne trebate poseban show da biste se smijali dr. Draganu Dabiću, Željku Kerumu ili nekom drugom političaru vidljivo nadarenom za proizvodnju gluposti kad su oni likovi koji svojim glupim izjavama i ponašanjem sami sebe čine smiješnima u javnom prostoru. Ali tu dolazimo do vrhunca razmatranja fenomena gluposti u današnjem društvu te možemo ustvrditi:

Svoj talent za generiranje gluposti ti su ljudi vremenom očigledno naučili koristiti za ostvarenje vlastitih ciljeva. Gdje god se pojave, što god kažu, ljudi se pomalo smješkaju, a neki ih čak počinju držati simpatičnima. Ali ono što je važno naglasiti – oni opstaju. I ne samo to, često se dogodi da kao takvi čak i napreduju na političkoj i inoj ljestvici. Primjer današnjeg zagrebačkog gradonačelnika u jednom ovakvom tekstu pogotovo ne možemo preskočiti. Na Radiju 101 u izvrsnoj (ali trenutno ugasloj) emisiji Uj-fuj neće se prestati smijati njegovim izjavama. Ali to je na kraju shvatio i sam g. Bandić. „Ismijavanje na mene na kraju krajeva i ne djeluje“, tako je morao rezonirati. „Oni, ako hoće, neka se smiju, ja ću im to, uostalom i omogućiti“ te smo tako dobili klasične političke viceve poput „Bandić priča engleski“ i sl. Te se ljude ne može ismijati jer neprestano sami sebe ismijavaju u društvu, ali to znači i da su jednu oštricu kritike uperenu prema sebi i te kako otupjeli. U sjeni vlastitih javnih gluposti učvršćuju vlast, dok se u privatnom životu mogu čak graditi i ozbiljnim osobama. Zbog toga oni koji danas pokušavaju ismijati glupost poput Bijelih udovica ne uspijevaju. Jer, kako smo ovdje pokazali, glupost je postala imunom te se vremenom naučila nositi s ismijavanjem.

„Glupoidno“ vrijeme natjeralo je pametne da se povuku, da se sklone u neku svoju luku s pametnim mislima. Na jednoj od njih vjeruje da je plovio i pisac ovog teksta dok ga je pisao iako na kraju ne može izbjeći pitanje koje mu mogu postaviti: Kako si mogao biti tako glup pa da napišeš jedan ovakav tekst? I zaista, nakon što sam ga napisao - više nisam siguran; možda sam stvarno bio glup.