DRUGE OČI TATJANE GROMAČE
DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Nevidljivi plamen

Nevidljivi plamen

ritn by: Tatjana Gromača | 21.09.2018.
DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Nevidljivi plamen
Gašenjem Uljanika naše iskustvo unutar svijeta koji ovom simboličkom gestom konačnoga nasilja i gađenja spram oblika postojanja i djelovanja koji su također poznavali svoje nepravednosti i nejednakosti, svoja nelegalna bogaćenja i neslobode, postaje prošlost. Bešćutna likvidacija „Uljanika“ na jedan širi, metaforički način ne znači samo i prije svega lišavanje egzistencije i smisla onih nimalo zanemarivih nekoliko tisuća radnika i porodica čiji je opstanak on osiguravao, već znači definitivan čin ulaska u prostor kaosa. Ovaj „poslovni potez“ ne osigurava samo glad, ugroženost, apatiju i besperspektivnost, porast kriminala i nezakonitih radnji, već osigurava generalni pokop, hladni funeral svijeta koji svoj temelj i svoje opravdanje želi vidjeti u koliko-toliko uređenom, sigurnom i pravednom socijalnom poretku.

Nasilnim, ne spontanim gašenjem brodogradilišta Uljanik, nestaje jedan sigurnosni okvir našega svijeta – svijeta koji, sasvim sigurno nije bio najbolji, ali koji je bio solidan, unutar kojega smo živjeli i unutar kojega smo se oblikovali – unutar kojega je oblikovano naše iskustvo, a to je, uz krhko i porozno tijelo, jedino što posjedujemo. 

Gašenjem Uljanika i to – naše iskustvo – unutar svijeta koji ovom simboličkom gestom konačnoga nasilja i gađenja spram oblika postojanja i djelovanja koji su također poznavali svoje nepravednosti i nejednakosti, svoja nelegalna bogaćenja i neslobode, postaje prošlost. Bešćutna likvidacija „Uljanika“ na jedan širi, metaforički način ne znači samo i prije svega lišavanje egzistencije i smisla onih nimalo zanemarivih nekoliko tisuća radnika i porodica čiji je opstanak on osiguravao, već znači definitivan, takoreći ozakonjen vladavinom kronične nezakonitosti, čin ulaska u prostor kaosa. Ovaj „poslovni potez“ ne osigurava samo glad, ugroženost, apatiju i besperspektivnost, porast kriminala i nezakonitih radnji, već osigurava generalni pokop, hladni funeral svijeta koji svoj temelj i svoje opravdanje ipak - unatoč mnogim zlorabljenjima, želi vidjeti u koliko toliko uređenom, osmišljenom, koliko toliko sigurnom i pravednom socijalnom poretku.

S visina onih hijerarhija čije tronove većina nas niti uz pomoć najbujnije mašte nije kadra naslutiti, dolazi jasna poruka – uništiti, poravnati sa zemljom. Svijet pripada onoj manjini svetih oligarha i njihovoj besprizornoj služinčadi uz pomoć čije će se licemjerne poslušnosti, koja gleda samo sebe (svoje davno izgubljeno „ja“) i vlastiti opstanak i probitak, oblikovati novo iskustvo – iskustvo hladnoće i bešćutnosti.

Uljanik Pula
Dolazi jasna poruka – uništiti, poravnati sa zemljom (FOTO: Hina/Daniel Sponza)

No, je li uistinu tako? Nije li svijet ipak, u temelju svojega bitka, oduvijek pripadao ljudima – i onda kada se je činilo da su sve njegove oranice i polja samo podij za krvavi bestijarij, za truljenje ljudskoga mesa, krvi i blata, za raspadanje ljudskih kostiju – i tijekom i nakon takvih, najmračnijih masovnih svjetskih pošasti postojali su oni koji su uspjeli u održanju i gradnji nastojanja na ljudskoj perspektivi, kojem god polju ljudskoga djelovanja pripadali. 

Dublja, povijesna perspektiva otvara mogućnost opstanka i našemu iskustvu – poetika naših, osobnih života, kojoj, između ostaloga, pripadaju i brodogradilišta, luke, prekooceanski brodovi, uređeni svijet radničkih kantina, štrajkovi i protesti, studij brodogradnje, inženjeri i stručnjaci, nije suvišna niti izlišna, nije mrtva. Naše osobno inzistiranje na njegovu postojanju, vrijednosti i cijeni, na postojanju naših osobnih povijesti – povijesti koje ne podliježu idealizacijama, niti zaboravu, koje ne smiju poznavati područja svojih „sivih mrena“, ne znači drugo nego inzistiranje na održanju i daljnjoj gradnji svijeta čovječnosti – svijeta u kojemu, ukoliko smo se odlučili za ispravno djelovanje, ne samo za slatkorječivu demagogiju ili isprazne floskule, već za istinsko djelovanje koje se sprovodi i održava temeljem slušanja glasa vlastite savjesti, nema snažnijeg zakona od razumijevanja i samilosti, zakona koji tih i blag djeluje ustrajno, razorno i pokoravajuće naspram svih – i naspram nas samih, koji nikada nismo neupitni, i naspram onoga što se doima moćnim i nedodirljivim, nesalomljivim, i što nas je, prividno, pokorilo. 

„Nevidljivi plamen darežljiv je gdje onaj vidljivi uništava“, stoji u jednoj dnevničkoj bilješci Ernsta Jüngera, zapisanoj 1942. godine, u ratnome Parizu, i ta rečenica može zvučati kao moto nekog tajnog, opozitnog djelovanja na kreiranju druge – poleđinske, vrjednije, trajnije slike svijeta. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/Damir Senčar

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije