„Jebem ti općinu, otvaraj vrata!“

Tako je započeo moj radni dan.

Svježim krmeljima umivena, lasiju svezanih u nešto što bi moglo imati veze s repom, odjevena u crninu jer takve mi je boje duša, nekako sam oteturala iz trošnih vagona s perona jutra na slijedeću stanicu mog transfera na putu za posao: autobus. U njemu je uslijedilo sučeljavanje s napaćenim licima proletarijata. Svi oni nose pečat, razapet na tom pročelju, njihove oči nalik su na progonjene srne, u njima se ogleda osteoporoza društva, pomireni sa onime što im sutra nosi, mlado, staro, jeziva tišina vlada po autobusima u rane sate. Netko nespretniji mogao bi ih otpisati i spotaknuo bi se uz tu svoju zamjetku, jer ovdje gdje mi živimo, to je stvar kulturološke značajke, prepoznatljivosti ili brenda, u konačnici, nacionalnog identiteta. To je dio obiteljskog srebra, stečevina koju uporno prenosimo s pokoljenja na pokoljenje, zagriženi u svetinju tog našeg puta.

I u najrazvijenijoj civilizaciji lako ćete prepoznati našeg zemljaka. Odat će ga pokošene oči, zapetljane u nevjericu. Činit će vam se mutan, kao da svaki tren želi provaliti u vaš kontejner. Možda će vam pokušati podvaliti kakvu jeftinu pretplatu ili bezopasni letak, u baš najgorem scenariju izgurat će vas gluhonijemo iz reda. Nemojte mu zamjeriti. Samo je gladan. Ako mu je nekada, još na početku, netko i pružio ruku, potapšao po ramenu, vjerujte, vrlo brzo je ta ista ruka, s gimnastički perfektno izvedenom figurom fige, umaljana dobrom vjerom, otkinula njegovu epidermu. Takav obezkožljen, morao je uzgojiti novi pokrov i pritom se vodio primjerom iz svoje neposredne okoline. Njegovi najbliži gotovo sigurno nisu ga mazili nit' pazili, od ranih nogu tabali su mu pute oprezom, tovarili na njegova mlada leđa svoja teška iskustva i pripremali ga za jednako razočarenje. Nisu mu davali priliku da se nada, jer u ovoj našoj priči ne postoji ukor pred isključenje, nema gradacije niti nijansi.

I dok sam tako tonula u svoje urođeno stanje upijanja i opserviranja dokolice, glumila kameleona, iz moje slatke muke prenula me razbjesnjela vika stasale gospođe plave kose, usidrene u špičoke na petu, utegnute u kostim, deračila se s kraja autobusa: „Jebem ti općinu, otvaraj vrata!“

Sve nas je dobro nasmijala, jer ovdje to nitko ozbiljno ne shvaća. Svi smo se ozarili, poskočile su nam sumorne oči, značajno smo se pozdravili pogledima koji su govorili: „Dobro je, doma smo.“ Vozač joj iz protesta nije otvorio vrata iako je njenu galamu morao čuti, pa nas je sve skupa na slijedećoj stanici odlučila zeznuti još časak, dva i presudila ulazeći u napetu ranojutarnju raspravu s tim delegatom naših sudbina, ovoga jutra u ulozi vozača autobusa. Srcu mi je bilo milo, najradije bih im oboma stisnula ruku jer naprosto obožavam takve uvertire u lajtmotiv dana.

Dan još nije skončao, kupovala sam fornete na kiosku u Novom Zagrebu i opet se našla u ulozi suca porotnika. Na kiosku je pisalo: TRAŽI SE PRODAVAČ SA TRGOVAČKOM ŠKOLOM I SANITARNOM KNJIŽICOM i umalo se takav našao, ali očito nije htio ili smio biti pronađen ili se njegova sudba tu nije dobro snašla. Gospodin ispred mene pokušao je užicati posao, a naišao je na čisti (kao suza tek rođenog dojenčeta) primjer poslovne korespondencije u Hrvata: „Gospodine, nije to lagan posao, zna biti gužva, morate stajati na nogama puno!“ – nevjerojatnom intonacijom naspram koje se probijanje zvučnog zida čini sitnica urlala je iskusna prodavačica, na što joj se gospodin osvetio upadicom: „Pa nisam ni mislio da je riječ o poslu uredskog tipa!“. Jer između ostalog, općepoznata stvar je da u uredu nitko ništa ne radi.

Ostavila sam ih da se bore i otišla prisjesti na klupu. U srcu mi je bilo milo, odahnula sam, fiju, dobro je, doma sam.