"A, koliko divizija može 'dignuti' - taj papa?" - navodno je, ironijski, crveni samodržac J. V. Staljin svojedobno bio upitao svoje suradnike, kad su mu rekli da se onodobni papa protivi nekoj njegovoj inicijativi. Danas bi se moglo pitati - ostajući pofureni kao i onda dotični "hazjajin" - a, koliko bankarskih i državničko-političkih veza može 'potegnuti' neki današnji papa, kad bi osjetio/doznao da se netko usuđuje dići glas protiv njegove vatikanske države.

Naime, konkordati, tj. sporazumi koji se sklapaju između pape, kao suverena u Katoličkoj crkvi i neke suverene države ustanovljeni su i potječu još iz 12. stoljeća, a pravno se dijele na "teoriju privilegija" (a to je ono što papa daje svjetovnoj vlasti, zadovoljavajući se manjim nego što bi ga išlo!), na "legalnu teoriju" (koja tvrdi da je država jedini izvor prava, a da konkordat može biti samo dio pravog sistema jedne države), ali napokon postoji i "teorija ugovora", po kojoj je konkordat dvostrani međunarodni ugovor između dvije ravnopravne suverene vlasti, pape i države, iako ima, s obzirom na osobitost papina suvereniteta, neke posebne karakteristike. 

Ovoliko sam uspio prenijeti iz naše opće enciklopedije (JLZ), a budući da se kao nestručnjak u ovim pitanjima (s)nalazim kao "MUS IN PICE" (iliti "miš u smoli") mogu se samo pouzdati u podatke koje je iznio B. Orešić (Globus, 19. IX.) po kojim izlazi da su svi sporazumi između Tuđmanove vlasti i Vatikana zaključeni prema "teoriji privilegija" (cit.: "Biskupi su od Tuđmana mogli dobiti još puno, puno više"; "Tuđmanovi pregovarači nisu ni pokušali pružiti otpor zahtjevu Crkve da bude oslobođena plaćanja poreza na milodare i darove vjernika"; "Najbrže su se dogovorili o tome da u škole treba uvesti vjeronauk, a o pobačaju se nikako nisu uspjeli usuglasiti..." itd.). I što onda može "mali hrvatski čovjek", nego da protestira, makar i uzaludno, jer je lanac križeva - svejedno zlatnih, čeličnih ili drvenih - što vise biskupima oko vrata, naprosto svjetski lanac, zategnut do krajnosti, pa bi jedno, makar i malo napuknuće, izazvalo eksploziju koja bi i sve nas raznijela.

Jer, "na koncu, postoji nešto što se zove politička realnost" - piše upućeni D. Pavičić u "VL" - "a to je da ni ova ni buduće, kao niti bilo koja bivša vlast, bez obzira na to bile lijeva ili desna, ne kani mijenjati ugovore s Vatikanom". Dobro, ako vlast neće, građani se imaju pravo buniti, ne bi li nekako svoje ideje/prijedloge/zahtjeve "dignuli" na saborsku razinu. O tome je bilo riječi, ma koliko u nespretnom (jer ometanom!) pokušaju nekih udruga, da (20. rujna, na Cvjetnom trgu u Zagrebu) sugeriraju našim državnim vlastima kako bi se moglo i trebalo još pregovarati oko tzv. Vatikanskih ugovora. Naglašavam, naknadno, da je (pre)žestoka riječ o "raskidu" tih ugovora upala u čitav problem i da je samo oslabila prvotni zamah ideje. No kako na mojoj ne-udruženoj malenkosti nije da tumačim ili mijenjam izvorne intencije pokretača spomenuta protesta, samo bih svrnuo pažnju na reakcije koje je taj prouzročio. 

Nažalost, o suštini pokrenutih problema - ma koliko iznesenih na nesustavan način, na javnom prostoru, na kojemu se po definiciji ne može drugačije suobraćati - izjasnio se malo tko, osim što su neki borbeniji komentatori iz busije svojih glasila samo lansirali etikete na račun protestirajućih (dakle: isplazili su jezik, na njemu ovlažili etiketu i onda je prilijepili kome im drago). Glasoviti mlađi pisac Damir Pešorda, koji piše kao da je "Na rubu pameti" (što je naziv njegove kolumne), u zloglasnom "Hrvatskom tjedniku" (od 25. rujna o.g.), incidentno je događanje na Cvjetnom trgu podveo pod sintagmu: "Orjunaši opet jašu i batinaju". Etiketu jedne poodavno zaključene epizode iz političko-kriminalnog života u monarhističkoj Jugoslaviji (dvadesetih godina prošlog stoljeća), danas lijepiti na osobe koje tek dižu glas u mirnome zborovanju, apelirajući da ih saslušaju oni koji bi trebali, zaista je nelogično, ružno, uvredljivo, nakaradno (ako još itko uopće zna što je bila ORJUNA). Nešto stariji, ali poznatiji pisac Josip Jović, u hrvatskom političkom tjedniku "7Dnevno" (od 26. IX.) privolio se drugačijoj etiketi, pa mu prosvjedovatelji s Cvjetnoga spadaju u kategoriju "talibana" koji pokreću "novu ofenzivu na Katoličku crkvu". 

Kako bi bilo da barem ovi "etiketaristi" uvedu malo etikecije u svoju rabotu, tj. da se usuglase koga su to oni vidjeli/čuli/nanjušili na Cvjetnom? Da nisu, možda, čak prije kardinala i zagrebačkog nadbiskupa J. Bozanića namirisali "demonov zadah (koji se) širi različitim strukturama, vidljivim i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskog bića", što je, između ostaloga g. J. B. izvolio reći na protestnom skupu (29. IX. u Šibeniku), denuncirajući time sve UNUTARNJE neprijatelje Hrvatske. Ponovno etiketiranje, ali i sad bez pravih adresa i imenovanja tako daje i Inoslav Bešker (u "JL", od 1. X.) upitao: "Tko je kardinalu Bozaniću sotona u Hrvatskoj?" Dakle, ima još etiketa, samo treba pronaći one kojima ih nalijepiti. To je barem lako: sada, kad smo se očistili od Srba, nije li vrijeme da malo dezinficiramo i dezodoriramo i Hrvate?

Lupiga.Com