Cenzura je oruđe onih koji imaju potrebu sakriti se od realnosti, sebe samih i onih koji ih okružuju. Taj strah samo je njihova nesposobnost da se suoče sa stvarnošću, i na njih se čak ne mogu ni ljutiti. Osjećam tek duboku tugu. Negdje u njihovoj mladosti, odgoju, netko im je zabranio da vide činjenice o našem postojanju. Bili su učeni da gledaju samo u jednom pravcu dok su putevi bezbrojni.

Tamo negdje u mračnim osamdesetima, javna knjižnica u Nijmegenu, u Nizozemskoj, skinula je sa svojih polica "Priče o običnom ludilu", Charlesa Bukowskog. Prema sudu odgovornih u knjižnici, ta je knjiga „vrlo sadistička, ponekad fašistička i diskriminirajuća prema određenim grupama (uključujući homoseksualce)“.

U ime pedera, liberalni bibliotekari iz Nijmegena birokratskom su preciznošću utvrdili kako Bukowski u svojoj knjizi homoseksualce (zajedno sa crncima i ženama) predstavlja u negativnom kontekstu te ga odlučili cenzurirati i time spasiti domaću čeljad od negativnog utjecaja američkog neofašiste.

„Ako pišem loše o crncima, pederima i ženama to je zato jer sam ih takve sreo. Postoje mnoge loše stvari. Loši psi, loši cenzori, postoje čak i loši bijeli muškarci“, jadao se Bukowski u pismu koje je poslao Hansu van der Broeku, novinaru što ga je 1985. godine obavijestio o nemilom događaju.

„Kao pisac, ja samo fotografiram riječima ono što vidim. Ako pišem o sadizmu, to je zato što postoji, nisam ga ja izmislio“, objašnjavao je Bukowski. I uistinu, pisao Bukowski o njemu ili ne, sadizam postoji. Isto vrijedi i za zle crnce, pedere i bijele muškarce i žene.

Paradoksalno, liberalni nizozemski bibliotekari iz 80-ih i konzervativni hrvatski (a bome i mnogi drugi) građani s početka 21. stoljeća imaju isti problem. I jedni i drugi, ili ne vide, ili ne žele vidjeti svijet oko sebe. Dok Nizozemci ne dozvoljavaju da bi neki peder mogao biti negativac, Hrvati uopće i ne vide pedera. Odnosno, kao što Nizozemci onda u ime pedera nisu bili spremni vidjeti pedera negativca, Hrvati danas u ime obitelji, nisu spremni vidjeti niti pedera.

Referendumsko pitanje "Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak zajednica žene i muškarca" nije ni po čemu ključno pitanje. Nije u Hrvata problem što bi se pederi mogli vjenčati i živjeti u braku. Napokon, onima kojima to jest problem ionako se vjenčavaju u Crkvi što pederi i ne traže. Problem su pederi i pederke kao takvi. Njih Hrvati jednostavno ne žele vidjeti. Ne žele priznati da među njima ima pedera i, poput nizozemskih liberala onomad, htjeli bi ih cenzurirati.

„Cenzura je oruđe onih koji imaju potrebu sakriti se od realnosti, sebe samih i onih koji ih okružuju. Taj strah samo je njihova nesposobnost da se suoče sa stvarnošću, i na njih se čak ne mogu ni ljutiti. Osjećam tek duboku tugu. Negdje u njihovoj mladosti, odgoju, netko im je zabranio da vide činjenice o našem postojanju. Bili su učeni da gledaju samo u jednom pravcu dok su putevi bezbrojni“, odgovorio je Bukowski svojim cenzorima.

Posve isto može se reći i svima onima koji, u ime svete obitelji, pored svih mogućih puteva, vide samo Isusov put. Zbog toga je referendumsko pitanje, zapravo pitanje tolerancije. Odnosno netolerancije, diskriminacije i na kraju krajeva - fašizma. U ime obitelji, u ime jedinog ispravnog puta.

"Nevjerojatno je tužno da među nama još uvijek ima tako malih, ogorčenih ljudi, lovaca na vještice i onih koji se vikom i galamom bore protiv realnosti. Ipak, i oni također pripadaju k nama, i oni su dio cjeline" kaže Bukowski u spominjanom pismu.

Uistinu, i oni, baš kao i pederi pripadaju stvarnosti u kojoj, htjeli ili ne, živimo zajedno i nikakav referendum ili lov na vještice to stanje neće promijeniti.