„Kad sam pala i slomila čeljust, uvjerila sam se: Zdravstvo nam je sjajno“, poruka je prvog većeg razgovora potpredsjednice Vlade i ministrica socijalne politike i mladih  Milanke Opačić za jedan dnevni list, u kojem govori o svojim iskustvima u bolnici, nakon što je krajem veljače pala u kupaonici i razbila čeljust. Nakon manjeg operativnog zahvata na Klinici za kirurgiju čeljusti u KB Dubrava, u vilicu su joj ugrađene titanske pločice koje više ne treba vaditi, jer inače ne smetaju zdravlju i normalnom životu, pa je ta priča za nju – hvala Bogu! – završena.

No, valja reći: potpredsjednica Vlade imala je ipak sreću u nesreći, jer se s hrvatskim zdravstvom susrela hitno i kratko, vrlo brzo puštena je na kućnu njegu, a njena je čeljust ipak dovoljno važna i poznata da joj se pravo, ili ružno lice zdravstva u tako kratkom razdoblju i ne pokaže baš do kraja. A već i površan pogled na tu sliku pokazuje da stanje ni izbliza nije dobro.

Potpredsjednica Opačić sigurno nije bila u sobama s još tri pacijentice i zajedničkim wc-om u hodniku, u kojem u pravilu nema toalet papira (ni daske), pa članove obitelji koji dolaze u posjetu treba zadužiti da ga donesu, što je samo jedan od manjih problema s kojima se obični smrtnici koji ne mogu platiti ležanje u apartmanu često susretnu. Da ne spominjemo manje bolnice u kojima i danas nerijetko nedostaje plahti, pa i kreveta, ali i pomoćnog medicinskog materijala ili nekih manje „važnih“ lijekova, pa će pacijenta upozoriti da ih donese od kuće. Što je, opet, samo jedan od manjih problema s kojima je zdravstvo suočeno. Ili jedan od manje važnih koji se na kraju prelome preko leđa bolesnih i potrebitih, s obzirom na činjenicu da je eksperimentiranje resornog ministra Rajka Ostojića sa sustavom ponovo aktualiziralo i one puno veće.

Tako se donedavno na operaciju mandula čekalo dva mjeseca, a sada 15 mjeseci, piše isti dnevni list samo dan nakon što je potpredsjednica Vlade iznijela pomalo pretencioznu ocjenu stanja. Na mamografiju se ranije čekalo šest mjeseci, a odnedavno više od godinu dana, a ne treba govoriti što redovna mamografija za žensko zdravlje znači. Na operaciju raka dojke prije godinu dana čekalo se najviše 23 dana, a sada žena dođe na red tek za 70 dana... i sam Bog zna kud bi nas dovelo nabrajanje da krenemo po dijagnozama.

Ti su podaci, tvrde iz Udruge poslodavaca u zdravstvu, među ostalim posljedica smjenskog rada te smanjenja limita bolnica u protekle dvije godine, pri čemu struka ocjenjuje da će se liste čekanja dodatno produljivati, zbog toga što je „master plan“ spajanja bolnica upitan na način kako je zamišljen. Liječnici i medicinske sestre – ono najvrjednije što u zdravstvu zapravo imamo – masovno odlaze iz Hrvatske, s tim da ključni problem nije uvijek samo u plaćama i uvjetima rada.

Nedavno smo, tako, razgovarali s dvojicom mladih kirurga koji su sređivali dokumente za odlazak u privatnu njemačku kliniku. Kažu da odlaze iz Hrvatske prije svega zato što u najboljim godinama ne operiraju dovoljno da bi stekli odgovarajuće iskustvo, na temelju kojega bi mogli napredovati i razvijati specijalizaciju. Smjenski rad, kažu, doveo je do toga da se obavljaju samo hitne operacije o kojima ovisi život, dok sve ostalo, unatoč tome što ima liječnika i moglo bi se riješiti, čeka da liječnik bude u „pravoj“ smjeni. Srećom, smjene se uskoro ukidaju.

Odnedavno, na snazi je i novi pravilnik kojim se utvrđuju cijene lijekova na veliko, kojime su značajno smanjene marže, pa u Udruzi ljekarnika upozoravaju kako to može ugroziti poslovanje ljekarni i opskrbu pacijenata. Procjene su da bi se već krajem godine mogle početi zatvarati manje ljekarne koje neće moći opstati uz nove marže. I umjesto da već jačamo primarnu zdravstvenu zaštitu, tako da počnemo uvoditi obavezne sistematske preglede barem svakih tri do pet godina, kako bi Andrija Štampar došao na svoje, odnosno kako bi se ranim otkrivanjem problema došli do bržeg i efikasnijeg, a time i jeftinijeg liječenja, mi ćemo kronične pacijente prepustiti ljekarnama?!? Koje za to prije svega treba obučiti, jer, valja upozoriti: ljekarnici su u mnogim situacijama dostupniji, ali i efikasniji od liječnika, no iako je kod terapije dijabetesa ili visokog tlaka sve uglavnom stvar redovnih kontrola i redovne terapije, puno toga ovisi i o pravovremenom prepoznavanju potrebe da se terapija prilagodi promjenama ponašanja ili da se na vrijeme uoče posljedice bolesti koje treba liječiti, što u ljekarni jednostavno nije moguće.

Ima li onda smisla ići za tim da ti pacijenti još rjeđe dolaze liječniku nego sada, kad u većini slučajeva samo telefonski naručuju recepte i kratko pokažu dnevnik kontrole bolesti? Za recepte će i dalje biti potreban liječnik, a oni primarne prakse ionako ne znaju dovoljno o dijabetesu, pa se prava kontrola i regulacija terapije provodi dva do tri puta godišnje u Zavodu za dijabetes. Pacijenti s opasno visokim tlakom barem jednom godišnje moraju otići na kontrole kod specijalista, na temelju čega se utvrđuje terapija. Što se, dakle, slanjem tih pacijenata u ljekarne suštinski može uštedjeti, promijeniti, ili – unaprijediti?!

Osim što je jasno da je riječ o namjeri da se ljekarnama barem nekako pokuša osigurati prostor da namaknu dodatna sredstva kad im se jedan izvor sredstava reže. Samo je pitanje kako i za što, pa je realno očekivati da se ostvare crne prognoze da više nećemo samo putovati u drugi grad radi pregleda, nego i po lijek. Nisu to, naravno, pitanja na koja se jednoznačno može odgovoriti u jednom komentaru, niti je to bila namjera.

No, jednako tako, potrebno je puno više od slomljene visokopozicionirane čeljusti da bi se došlo do kvalitetne ocjene stanja u zdravstvenom sustavu. I puno više od tri metalne pločice u vilici da bi se ušminkale posljedice izrazito loše zdravstvene politike ove vlasti u tom resoru. Na koncu, jako su rijetki primjeri političara koji su se našem zdravstvu prepustili baš s potpunim povjerenjem, većina njih odlazi na liječenje u inozemstvo, dok si neki, bogme, naruče i izabranog doktora iz inozemstva.

Lupiga.Com