Svatko tko je bar jednom zakoračio u pustinju ili makar, buljeći vruće krvi ili posve ravnodušno u sve to ništa, stajao na njezinom rubu, zna da je pustinja kurva. Ponekad i u onom sasvim kolokvijalnom smislu, no što se tiče obraza uvijek. Pustinja je poštena: odnos s njom transparentan je, uvjeti su jasno naznačeni i unaprijed dogovoreni, samo ako pristaneš gledati. I kad djeluje pitomo, zavodljivo, iz nepisanoga je ugovora jasno da ona uzima najmanje koliko daje; nesnosna toplina prirode učas se pretvara u još nesnosniju ljudsku hladnoću. Šepavu je metaforu moguće potrebno podvući: pustinja je do srži ljudska, suviše ljudska.

Kako su fizičke pustare, kao i prostitucija, često izravne posljedice agresivnih, neegalitarnih eksploatacijskih poredaka – dakle natrula, smrdljiva popudbina kolektiva – tako one ontološke, nakraju barem jednako toliko stvarne, proizlaze iz još uvijek žive, pulsirajuće gomile osobnih poraza. Balega, drugim riječima, topla balega koja se polako hladi, nepovratno, i rasprostire se tako dokle se pogled stere, dokazujući da i govna imaju svoju provjerenu, jednosmjernu dinamiku.

Paul Bowles, američki kompozitor i pisac, pustinju je prožvakao dobro, na sve one nama nenaučnicima zanimljive načine: ona mu je veći dio života, kao i likovima njegovog najpoznatijeg romana, onodobnog (i dalje prevođenog i čitanog) bestselera The Sheltering Sky, predstavljala neku vrstu uvijek iskoristivog džokera, 'divlje karte' koju je često vadio. U Maroko je prvi put, nakon muvanja Europom i druženja s nadrealistima, Gideom, Dalijem, Poundom i drugima, otputovao početkom tridesetih na preporuku Sylvije Plath, da bi se naposljetku ondje manje-više trajno nastanio. U Tanger (grad prema kojemu je, jedan onodobni članak bilježi 'Sodoma bila crkveni piknik, a Gomora logorovanje izviđačica'), gdje ga je na samom izmaku milenija opća pustinja i konačno uknjižila pod svoje, hodočastili su mu pedesetih i šezdesetih godina u posjet bitnici, na čelu s Burroughsom, koji su u Bowlesu pronašli neku vrstu duhovnog oca. Autoru Junkiea pridružili su se ubrzo – osim Briona Gysina, koji je ondje otvorio restoran – Ginsberg i Kerouac, pomažući mu da ondje napisane rukopise nekako uveže u Goli ručak.  

Desetak godina ranije, opterećeni problemima više egzistencijalno-filozofske nego pravne i financijske prirode no iz pobuda u principu sličnih Burroughsovim, u taj kraj stižu Bowlsovi (anti)junaci. Port, mladi, u svijet i sebe razočarani Amerikanac koji je nekada pisao, nametnutoj i rastemeljenoj egzistenciji pokušava parirati svojevrsnim forsiranjem transcendentalnog beskućništva otjelotvorenog u fetišu putovanja, kojeg suprotstavlja buržujskoj ideji turizma. Putnik, tvrdi Port, koji se ipak neće nikad do kraja otresti orijentalističkih naočala, 'jednom mjestu ne pripada ništa više nego drugome'. On sam će međutim pustinji ipak pripasti nešto opsežnije, pripast će joj do zadnjeg atoma i potpuno, baš kako je na početku nagovijestio hičkokovski čavao – parabola o čaju u Sahari koji, od pijeska sačinjen, dođe glave djevojkama pustinje žednim, po kojoj je, u prijevodu Vladimira Arsenijevića, roman u konačnici i naslovljen – priča koju Portu još prve noći ispriča u mladoj prostitutki i plesačici personificirana pustinja sama.     

Putovanje, tu su čak i Amerikanci u pravu, zaista nema, ne smije imati ništa s turizmom: ono je permanentno i ne postoji, mimo fizičkih granica, putovanje u jednoj zemlji. Port je dobro naslutio njegovu differentia specifica – pripadanje. Upravo je ta utvara, posebno strašno ovjerovljena dokumentima i zakonskim aktima, ono što je pomakom potrebno prokazivati: putovanje je preispitivanje temelja, guljenje armature; ono je suštinski antipatriotski i zato sasvim profano sveti čini. Kako već reče Rosa Luxemburg: onaj tko se ne miče ne primjećuje svoje okove; zato je putovati nužno, makar i nakraj noći. A noć, noć je paradoks pustinje. Rješavajte ga kako znate. 

Lupiga.Com