Ne bih se ja zvala ja da vam ne napišem svojih tradicionalnih par redaka pred Božić i ne uputim svojevrsnu Božićnu poslanicu i prije svih svetih otaca, biskupa i kardinala (osim toga, prateći što se sve i među njihovim redovima zbiva, ne zato što me zanima, već stoga što mi se servira zajedno s ostalim senzacionalističkim drekom koji vrišti na vas i na me sa svakog portala i svake naslovnice) sve više se osjećam pozvanom da i sasvim obična i uobičajeno grješna ja, upućujem poslanice duhovnog karaktera.
 
Ove vam godine neću čestitati ništa – umjesto toga odat ću vam priznanje što ste još uvijek živi u granicama ove Papazjanije i što ste, barem neki, uspjeli održati mentalno zdravlje. O onom drugom zdravlju, ne znam tko više i razmišlja. Od mora e-uputnica, e-birokracije, e-nonšalantnosti, e-neažurnosti i konačno e-neukosti mnogobrojnih koji bi trebali koristiti te e-novotarije, ima da se prosječnom čovjeku u trenu poremete E-KaGe i ostale slike te ostave fatalne posljedice po njegovo ionako već krhko i životom "bremenitim" mirom, obiljem i zadovoljstvom, dobrano načeto zdravlje.

Nego ovako ćemo, dok smo tu, valjda smo dobro – što se zdravlja tiče.

Novu godinu, sasvim je demode i passe dočekivati. Tako nam i ova Nova zasigurno neće donijeti ništa nova i ništa dobra. A takvu je nemam namjeru još i čekati i pri tom radi nje potrošiti novac kojega nemam. Glumiti nekakvo oduševljenje ispod skupo plaćenog (bačenim novcem) vatrometa s idiotskim razlogom nestrpljivog očekivanja godine koja će donijeti nova poskupljenja, nove nezaposlene, nove afere, nove krađe i potkradanja, stare korupcije u novom ruhu i svašta nešto novo, a već viđeno. Jedino što nam definitivno neće donijeti jest boljitak s kojim bi došlo do reduciranja stresa i koji bi na naše ulice definitivno vratio šetače s osmijehom.
 
Umjesto glupih novogodišnjih odluka koje neki uporno upisuju u svoje dnevnike već unaprijed znajući kako ih neće ispuniti (uopće se ne izuzimam iz tih nekih, da ne dođe do zabune) ovaj put ću pokušati napraviti par sitnica koje me neće materijalno obogatiti (a moje materijalno bogaćenje je ionako već samim mojim rođenjem predskazano kao Mission impossible) ali će me obogatiti osjećajem čovječnosti i ispuniti mi već poprilično promrzlo unutarnje biće ljubavlju i toplinom kakvom samo ta univerzalna ljubav može.
 
Kad spominjem univerzalnu ljubav, prvenstveno mislim na ljubav prema čovjeku – prema ljudima, uopće. Ma pogledajte se! Pa tko vas ne bi volio!??

Tako ste zbrkani, ranjivi i tužni da sam pogled na vas budi u onome tko vas promatra neki zaštitnički, majčinski poriv. Dođe mu odmah da vas zagrli. I oprosti vam sve „nestašluke“ - doduše, samo nekima od vas. Osobno neke ne bih zagrlila ni da mi o tome život ovisi. No, razumijemo se mi, zar ne!? Ja ionako ne pišem za one s kojima se grlila ne bih. Oni i ne znaju da postojim. A, ako i znaju, ni isti se vjerojatno ne bi grlili sa mnom. Pa smo schluß. Njemački je ovdje s razlogom.
 
Što sam vam zapravo željela poručiti ovom poslanicom, kad vam ne čestitam!? Želim da progledate. I da svi zajedno postanemo bolji ljudi. Da se ovog Božića sjetimo da su ljudi živjeli ovdje i prije nas, a i poslije nas će, u to uopće ne trebamo sumnjati. Da prihvatimo neke stare mudrosti koje su dokučili oni koji su nam prethodili i koje su nam ostavili prenoseći ih s koljena na koljeno, a nakon toga i zapisujući ih za nas. Da se otarasimo jala koji nas izjeda i da shvatimo da jedino složni možemo graditi svoju kuću. Da se vratimo skromnosti i budemo velikodušni. Da imamo razumijevanja za one koji nemaju toliko sreće koliko je sami imamo (u općoj neimaštini je sreća vrlo relativan pojam) i da podijelimo svoju sreću s njima.

Da nađemo vremena za djecu: svoju i tuđu. Da nađemo snage i vremena za šalu – jer sa šalama dolaze i osmijesi i dobro raspoloženje. Da iskopamo iz svojih bezdana stara prijateljstva – uglavnom da sa skromnošću počnemo dijeliti pozitivnu energiju. Ona će, bude li iskrena, ma koliko na početku skromna bila, rasti i rasti, širiti se nezaustavljivo i ja vjerujem, a vjerujte i vi na kraju će progutati svo ovo crnilo i sve ove širitelje negativnosti i patnje nas običnih ljudi za čiju snagu smo dobrim dijelom i sami krivi jer smo nasjeli naivno kao tovari na njihove mrkve kojima su nam mahali pred očima, a nismo razmišljali o tome kako je mrkva samo mrkva i kako ona i inače služi samo da bi se magarca namamilo da krene u željenom pravcu, ali ne da bi ga se mrkvom i nahranilo – jer mrkve su, znate i sami dobre za VID!
 
Živjeli mi, narode moj!