Ovaj tekst namijenjen je prije svega profesorima, asistentima i drugom znanstveno-nastavnom osoblju po našim sveučilištima, fakultetima i visokim školama, jer govori o bolesti koja je u posljednje vrijeme, prema mojem mišljenju, a pogotovo u svjetlu izglasavanja novih zakona koji se tiču visokog obrazovanja i znanosti, izrazitije napala ono što možemo nazvati izvornom znanstveno-nastavnom djelatnošću. Naravno, riječ je o bolesti za koju se ne može reći da je „od danas“ ili „od sutra“ i koja je u većoj ili manjoj mjeri prisutna otkad je „lagodnog akademskog života“, no, bolesti akademizma. O instituciji kojoj pojam akademizma u hrvatskom kontekstu može zahvaliti svoje etimološko porijeklo (HAZU – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) neće biti govora već se on, u ovom tekstu, ponajprije odnosi na znanstveni formalizam u doslovnom smislu riječi. Ipak, tekst ćemo započeti u vedrijim tonovima. Pokušajmo si najprije dočarati izvornu prirodu znanstveno-nastavne djelatnosti kao takve a koja dakako stoji na suprotnom polu spomenutog formalizma.

Bez pretenzija za govor o znanosti prema njenom diskursu, uloga znanstveno-nastavnog osoblja u visokom obrazovanju svodi se na dvije temeljne stvari: stvarati i prenositi znanje. U tom smislu, prefiks 'znanstveno' se odnosi na stvaranje znanja, a sufiks 'nastavno' na prenošenje istog.

Naravno, stvoriti znanje i nije baš mačji kašalj. Sva sreća pa u znanosti imamo na djelu „velika“ i „važna“ znanja u odnosu na ona koja se ovdje usuđujem nazvati, ako ne već „nevažna“, a ono „mala“ i „nezanimljiva“. Pod „velikim i važnim znanjima“, pritom, mislim na nevjerojatna i čudesna znanja poput onog „E=mc2“ koje je u srži izmijenilo naše poimanje fizičke stvarnosti. Međutim, stvaranje takvih znanja namijenjeno je tek nekolicini „odabranih“. „Malim i nezanimljivim znanjima“ - a što ću kad ih moram tako nazvati, iako mi nije namjera nikoga uvrijediti, pa čak ni samog sebe - smatram ona znanja koja mogu biti zanimljiva samo unutar znanstvene zajednice u kojoj su proizvedena i obično se oslanjaju na „velika znanja“. Druga stvar je s prenošenjem znanja. Svi smo u duši profesori, nastavnici, učitelji iako se i ovdje mogu javiti iznimke.

Stvaranje „velikog znanja“ je, dakle, privilegij genija. Odatle, čitav znanstveno-istraživački rad po današnjim fakultetima, osim u slučaju tih izvanrednih bića, jest oponašanje genija i onog što je on već stvorio. Pišemo, radimo i stvaramo „mala znanja“ koja zapravo predstavljaju umanjenu verziju već stvorenih „velikih znanja“, samo nadijevajući im druga imena, nakalemljujući drugu terminologiju. Pa ipak, iako nismo geniji, u nama će možda čitav život tinjati plamičak da ćemo možda jednog dana ipak i mi otkriti nešto kolosalno. Zbog toga ne mislim da treba obezvrijediti rad znanstvenika koji stvara „mala znanja“. Bitno je da je sav predan pokušaju kao što je to oduvijek bila vojska matematičara svako malo iznalazeći dokaz nekog teorema ma koliko on važan bio u odnosu na „važne“ i „temeljne“ matematičke teoreme. To se može okarakterizirati sposobnošću ili moći oduševljavanja znanošću kao takvom. I to je za znanstveno-nastavno osoblje dovoljno kako bi opravdalo i sebi i drugima kupljenu kartu za, drugim očima gledan, „lagodan akademski život“. Moć oduševljavanja znanošću je i formula dobrog profesora koji prenosi znanje studentima. Naša predavanja, vježbe i seminari izgledat će nadahnuto. Oduševljeno ćemo pričati o onome što nas oduševljava, studenti će voljeti nas i mi ćemo voljeti njih. Zajedno s njima pritajeno ćemo slutiti kuda će nas u budućnosti odvesti taj nepredvidivi kotač znanstvenog napretka. U njima ćemo poticati osnovni instinkt znanosti, ako se uopće možemo na taj način izraziti - znatiželju - tako da im više nijedan trenutak u ovom prostorno-vremenskom poklonu zvanom život ne prođe u letargiji, depresiji i dosadi.

Pa tako, razgovor dva znanstvenika (primjerice, fizičara) u duhu njegovanja izvorne znanstveno-nastavne djelatnosti nekad je mogao izgledati ovako:

- Cijelu noć smo prosjedili pokraj akceleratora čestica kojeg smo na brzinu sklepali.

- Tko?

- Pa, moji studenti i ja. I zamisli, „uhvatili“ smo jedan elektron.

- Svaka čast, a ja se večeras spremam sa svojima na zvjezdarnicu. Ove večeri trebao bi pokraj Zemlje proletjeti K-4029 na udaljenosti od samo 77.000 km.

- Uh, idem odmah prenijeti poruku i svojima!

- A što je to što držiš u ruci?

- Ma nekakav pravilnik, ali tko ima vremena čitati pravilnike kad se tako zanimljive stvari događaju…

Sve napisano odnosi se na ideal akademske karijere. Stvarati i prenositi znanje, samo to je naša dužnost, samo to trebamo imati na umu čitavo vrijeme.

Ali, zar netko ipak ne treba promišljati kuda sve to vodi, kud se kreće taj znanstveni brod stvaranja i prenošenja znanja? Naravno! Netko mora i samo sjediti u kancelarijama po cijeli dan i upravljati papirologijom, pisati pravilnike, pa i te zakone o visokom obrazovanju i znanosti. I što se događa? Uspostavlja se nužna administratorska struktura u sjeni znanstveno-nastavne djelatnosti sastavljena kako od znanstveno-nastavnog osoblja (prodekani, dekani, prorektori, rektori) tako i od ne-znanstveno-nastavnog osoblja (tajnici, referenti i slično). Tu je i pripadno Ministarstvo s političkom garniturom. Isto tako, ne može se znanstveno-nastavnom osoblju vjerovati tek na riječ da je oduševljeno znanošću odnosno da to što radi, radi iz dubina svoje duše. Oduvijek je bilo mutikaša, i struktura u sjeni apsolutno nalazi opravdanje svog postojanja. Znanstveno-nastavno osoblje se mora upregnuti i u zadovoljavanje kakve-takve forme kako bi dokazalo društvu koje ga financira da ono svoje mjesto pod suncem i zaslužuje. Odatle se netko dosjetio napredovanja u zvanju. Tek toliko, napredovanja u znanstveno-nastavnom zvanju (docent, izvanredni profesor, redoviti profesor) će znanstveno-nastavno osoblje motivirati prema većoj plaći, ali i mutikaše tjerati da pišu znanstvene radove ukoliko žele zadržati posao. Istinskog znanstvenika nije potrebno tjerati ni na što. On ionako proizvodi u svom radu dovoljno toga (uključujući i broj radova) za zadovoljavanje bilo kojeg postavljenog uvjeta. Osim toga, uobičajeno je znanstvenu djelatnost provoditi pod okriljem neke institucije (sveučilište, fakultet, institut). Netko sve to mora pro forme voditi, biti prvi među jednakima (dekan, rektor). Pa iako u drugim institucijama to možda nije slučaj (direktor je alfa i omega), u pravoj znanosti bi trebalo biti upravo tako. Za istinskog znanstvenika papirologija je oduvijek muka i uglavnom bježi od nje. Ipak, postoje ljudi koji su se spremni žrtvovati, tako misli istinski znanstvenik, pa tu muku papirologije i vođenja institucije preuzimaju na sebe.

A sad pitanje otriježnjenja! Da li uistinu stoji tako s našom znanošću i visokim obrazovanjem kako je opisano? Naravno da već dugo ne stoji tako. Stvaranje i prenošenje znanja u okviru znanstveno-nastavne djelatnosti u našoj zemlji (a možda i u kapitalističkim društvima općenito) napala je opaka bolest akademizma „iznjedrujući“  jedan od najgorih oblika znanstvenog formalizma.

Stvaranje i prenošenje znanja, bilo „velikih“ ili „malih“, počela je zagušivati njena administracija. Odjednom se pred nosovima profesora i studenata maše pravilnicima, statutima, uredbama i drugim dokumentima te se, u nimalo ugodnim tonovima, nalaže da ih se profesori i studenti moraju strogo pridržavati. Započinju se voditi raznorazna Izvješća: primjerice, Izvješća o u realiziranoj nastavi na dnevnoj i semestralnoj razini. Studenti se moraju potpisivati da su bili prisutni, profesori da su nastavu odradili. Pored ISVU-a (Informacijskog Sustava Visokih Učilišta RH) koji je oslobodio i studente i profesore brige o prijavnicama ispita, sada je pred znanstveno-nastavnim osobljem brdo papira i dokumentacije za koju se mora brinuti. Jedna od najpoznatijih kritika Bolonjskog procesa se odnosi na tvrdnju da isti sveučilišta pretvara u srednje škole. Tomu se može samo pridodati da ćemo uskoro studente „naganjati“ s dnevnicima po hodnicima fakulteta kako bi nam se potpisali na neki papir i time potvrdili svoju nazočnost nastavi. S druge strane, na sastancima se grozničavo raspravlja o napredovanju znanstveno-nastavnog osoblja u zvanju, pozicioniranju u strukturi te uprezanju studenata da strogo podmiruju sve svoje obveze sukladno svim donesenim pravilnicima. Uskoro dolazi još gora stega, ovog puta ona se odnosi samo na profesore: potrebno je ispunjavati i izvješća o osmosatnom radnom vremenu ravno iz Ministarstva uprave. Zamislite, znanstvenika koji tik pred svojim otkrićem mora prekinuti svoj rad jer mu je isteklo osmosatno radno vrijeme; a naravno, Ministarstvo ne plaća prekovremene. Poznato je da znanstvenici upravo najviše rade kada drugi odmaraju (godišnji odmori) i da tada dovršavaju svoje radove i projekte jer ih je ne moguće dovršiti u kaosu nastavnih obveza tijekom semestra. Međutim, očigledno da službama Državne revizije i Ministarstva uprave koje u najvećem dijelu stoje iza pošasti ove bolesti, to nije jasno.

Izvorna znanstveno-nastavna djelatnost se povlači u sjenu, a u prvi plan izlazi njena administratorska struktura. Postaje bitno biti prodekan, dekan, prorektor, rektor, a ne znanstvenik iza kojeg je važno znanstveno otkriće ili kojeg na svakom koraku spominju studenti zbog svojih iznimno kvalitetnih predavanja. Najveći paradoks uvođenja formalizma u hrvatsku znanost se tiče statusa rijetkih, ali uvijek prisutnih mutikaša. Umjesto da ih svede na minimum bolest akademizma im širom otvara vrata. Potrebno je samo uredno popuniti sva izvješća, zagovarati i pridržavati se pravilnika, objaviti potrebni broj radova i postao si ugledni član akademske zajednice. Nevažno je to što nitko ne citira tvoje radove i što si studentima na predavanjima iznimno dosadan. I odjednom u mutikaši se javlja genijalan plan, no, kad je sve ovo odjednom postalo lako, zašto on ne bi … a to bi dakako bilo ostvarenje svih njegovih „znanstvenih“ ambicija … mogao jednog dana i dekanom postati!?

Današnji razgovor dva znanstvenika:

- To što si učinio kosi se s Člankom X. paragraf 4. Pravilnika o studiranju.

- Ma nemoj, a što je s Člankom X. Zakona o visokom obrazovanju?

- Vidiš, nisam znao; a što on tvrdi?

- Pa upravo suprotno.

Uskoro, prilazi im i treći znanstvenik.

- Sve vam to pada u vodu. Prema statutu Sveučilišta koji je upravo donesen u članku X. paragrafu 1. stoji da nije moguće učiniti ono nalaže članak X. paragraf 4. Pravilnika o studiranju kao ni članak X. Zakona o visokom obrazovanju – kaže.

- Kako to!? – povikaše uglas prva dvojica znanstvenika.

- E pa to je stoga što su sveučilišta, od sad pa nadalje, autonomna, drugim riječima - odlučuju sama o sebi! – pobjedonosno zaključi treći znanstvenik.

Znanstveno-nastavno osoblje postaje sve više opsjednuto napredovanjem u zvanju a sve manje istinskim znanstvenim radom. Osim toga, mnogima postaje ambicija postati dijelom administratorske mreže (dekan, rektor), a ne doprinijeti u nečemu svojim znanstvenim radom. Koliko si članaka napisao? I koliko ti je u CC-u (znanstvenoj šlag online bazi podataka Current Contents)? Napredovanje u zvanju donosi ti i ugled u kič društvu, malo ekstravagancije nije na odmet i eto nam poželjnog znanstvenika na ekranu, u radijskom eteru, na naslovnim stranicama portala. Tada on svoja „otkrića“ može predstaviti u populističkoj maniri za kakvim danas žeđaju mediji. Istraživati detaljnije stvaralački doprinos naših znanstvenika vjerojatno bi donijelo poražavajuće rezultate. S prenošenjem znanja možda stoji još gore. Tome možda i nije toliko doprinijelo ponašanje znanstveno-nastavnog osoblja koliko Bolonjski proces o kojem se kritički piše na sva usta i koji je načinom svog (ne)provođenja u našoj zemlji izazvao nezapamćen kaos u znanstvenom obrazovanju. Kritike na račun Bolonjskog programa dolaze širom Europe; između ostalog, autor ovog teksta imao je prilike držati u rukama i knjižicu sasvim indikativnog naslova koju potpisuju studentske unije iz cijele Europe – Crna knjiga Bolonjskog procesa.

Namjera mi nije bila prozvati osobu koja bi tobože bila odgovorna za ovakvo stanje. Radi se o općoj tendenciji iza koje mogu stajati raznorazni razlozi (pa i oni koji prognoziraju smrt sveučilišta, barem u ovakvom obliku!) a zbog koje vjerojatno dio mladih i talentiranih znanstvenika odlazi iz zemlje. Ne mora uvijek biti u igri bolji standard, veća zarada. Jer ako je u igri samo to, novac i slava, onda se ne radi o istinskom znanstveniku u onom smislu u kojem je opisan u uvodu ovog teksta. Volio bih da su još uvijek u igri moć oduševljavanja znanošću, ljubav prema prenošenju znanja i druženju sa studentima. Samo kao takvi možemo opravdati svoje mjesto pod suncem, biti zanimljivi društvu koje za nas izdvaja sredstva te biti istinski a ne kvazi ponos nacije i kamen pokretač njenog duhovnog napretka. Iako je ovo zadnje pomalo patetično izrečeno, dajte, recite da ste vi jedan od njih!