Dok danima prolazim, pošteno je reći provozim se, kroz sela, na cesti od nekadašnjega jednoga do nekadašnjega drugoga jakoga industrijskoga grada, a kojima su i dalje imena: Karlovac i Sisak, pogled ne ide dalje od – kartonskih kutija. Prepunih ranim jutrom ubranih vrganja i ponuđenih skoro ispred svake kuće. Odakle samo tolike kartonske kutije!

Na puno mjesta siječem nekadašnje željezničke tračnice, još uvijek su prije njih znakovi upozorenja: Andrijin križ, STOP, trokut … valjda ih nitko ne želi maknuti. Bile su to industrijske pruge u vremenu kad se radilo i stvaralo, početak puta u svijet za cijevi iz Željezare ili strojeve iz Jugoturbine. Onima što su godinama poštovali te saobraćajne znakove ne pada na pamet da ih sami, udarničkom akcijom, uklone, a ovi novi, trgovci, prekupci i vlastiti menadžeri ih ne primjećuju i ne razumiju njihovo značenje. I na napola raskopanim tračnicama – kartonske kutije. U stanju raspadanja, najsličnije obližnjim halama, upravnim zgradama, željezničkim vagonima što su se zaboravili kretati. Kakav kartonski život!

Započet s kutijama od Batinih tenisica. Zapravo, otmjeno, u odnosu na sadašnje najlon vrećice. Pa su za rođendan počele stizati bombonjere s okusom višnje, marelice, marcipana, sve u kutijicama ljepšima od ljepših. Kartonska kutija u kojoj je u carstvo ušetala prva lutka iz Italije još je na nekom tavanu. Ili ona s loptom iz Mađarske, kao da je na njoj bio potpis samoga Puskasa. Razne i mnogobrojne - kartonske kutije, ukrašene, oslikane, udešene tako da nas zavaraju. Kako bismo pomislili da poslije mirisnih sapuna u njima ne može doći išta drugačijega miomirisa. A kamoli smrada.

Onda su kartonske kutije postale još važnije. Odlazilo se na više škole u gradove, a u njih je bilo najpraktičnije složiti cipele za suho i kišno vrijeme, košulje i hlače, dva pulovera, jaknu i tople čarape. Nikad se ništa u kutiji nije pogužvalo ili ispremiješalo. Nakon što se garderoba složila u ormar studentske sobe, kutija je ostajala kao dio radnoga prostora, mjesto za knjige, skripte, stolić s koga se pio čaj i na kome su do sutradan ostajali opušci.

Danas s nevjerojatnom lakoćom ne primjećujemo – kartonske kutije. Zato što nam se dio svakodnevnice prelio u njih. Postao je borba za puko preživljavanje, na primjer, nadolazeće zime. Za to je izuzetno bitno osigurati dovoljno krumpira, kupusa, mrkve, crvenoga i bijeloga luka, jabuka. Sve se to najbolje sprema i čuva u – kartonskim kutijama. Onima od keksa, grickalica, kave. Kad totalno zastudi, mora se dom malo prigrijati, a drva u šupi najbolje se osjećaju u – kartonskim kutijama. Za ovu namjenu preporučljive su one od deterdženata, veće su i čvršće, iako drvo u njima poprimi nepoznati mu miris.

Čokoladni bomboni se, svejedno, pakiraju u neke druge oblike što ne liče na kutije, pa nam nekako i nije žao što više nema bombonjera za rođendan. Bar ne moramo razmišljati za što bismo mogli upotrijebiti tu lijepu kutijicu. Ipak, ima još uvijek nešto sreće i nade za nas. Još nije uništena industrija kartonske ambalaže. Pokušaju li nam uzeti i naše kartonske kutije, svi ćemo se dignuti. I oni koji ih ne primjećuju uz mrtve pruge, i oni što njeguju uspomene na kutije, i oni kojima su kartonske kutije dom, krov nad glavom, utočište i odmorište. Bit će to pobuna kartonskih kutija.