BALADA: tematski se najčešće bavi kršenjem moralnih načela po kojima neizbježno slijedi kazna. Izvorne narodne balade su se posebice bavile temama iz legendi, gdje junaci s često nadnaravnim moćima na kraju umiru ili imaju blizak susret sa smrti. (Izvor: Wikipedija)

***

Jedna od osnovnih karakteristika takozvanih demokratskih društava jest kako je u njima pojedincu pružena cijela lepeza mogućnosti izbora. Po tome mjerilu, rekla bih da smo mi vrlo demokratsko društvo. Naime, možemo birati unutar velike ponude nasilja na našem otvorenom tržištu. Možemo sami, svojevoljno odabrati kojemu se obliku nasilja želimo podvrgnuti.

Dok se na jednom mjestu kao u dobra stara biblijska vremena kamenuje ljude, na drugome mjestu dodjeljuje se nagrada s imenom mlade žrtve nasilja koja samo iznimnom energijom i zalaganjem svojih roditelja, prijatelja, a nakon toga i lančanom reakcijom dobrog dijela običnog puka (naročito mlađe populacije) nije postala i ostala vijest iz crnih kronika mahom senzacionalističkih medija, već je izdignuta u status simbola upravo borbe protiv nasilja.

Nagrada se dodjeljuje mladim ljudima koji su se na području na kome borave istakli vlastitim angažmanom u prosvjetljivanju svoje okoline u odnosu na toleranciju, pošasti ovog našeg doba koje vrebaju, a usko su s nasiljem povezane te cjelokupnim doprinosom borbi protiv nasilja, naročito onog maloljetničkog.

Istovremeno se bezuspješno traga za djevojkom koja je jednostavno nestala. Na pragu života, s vjerom u ljude i dobrotu, s vjerom u floskule o sigurnoj zemlji u kojoj «hvala Bogu» živi, još dijete je krenulo stopirati, ušlo u kamion i to je sve što znamo. Bojim se ovdje i spomenuti riječ nasilje iako, nad cijelim se slučajem nadvio zadah upravo te riječi. Kako o svemu ovome ovdje spomenutom nemam nikakvih detaljnijih saznanja, nadat ću se kao i većina normalnih ljudi da ćemo ista dobiti od djevojke same. Toplo ću se nadati.

... a čemu se ima nadati žena kojoj je nasilni divljak smrskao lice... onako jer mu je Stvoritelj podario šake!??

I nekako usporedo s ovim događanjima koja su obilježila tjedan za nama, jedna će nas naša uvažena tiskovina upoznati i s poražavajućom činjenicom kako svaki četvrti (od ono jedva nešto uposlenih) radnik, službenik bez obzira na rodnu pripadnost trpi nasilje na radnom mjestu, takozvani mobbing ili bossing ili kombinaciju te dvije vrste nasilja (ovisno već o tome gdje imate sreću raditi).

Već sam puno puta, na mnogim mjestima izrekla ili napisala kako je moje osobno mišljenje da je u Hrvatskoj zaživjela jedna sasvim nova kultura: kultura nasilja. Nasilje kao stil života pokazuje se ovdje naročito sretnom kombinacijom. Trebalo bi zapravo biti iskren prema sebi, pa u raspisane natječaje za uposlenja ili bilo koje druge stavljati otvoreno pod uvjetima koji se traže da je «kandidat sklon nasilničkom ponašanju» - jer, to se zapravo u ovoj zemlji traži. Ovdje je poželjan uposlenik s pomanjkanjem osobnog stava i mišljenja, podatan za modeliranje, spreman izvršiti svaki nalog nadređenoga, uvijek spreman za spletke i naravno «čišćenje terena» od onih koji su mu čista suprotnost pa su samim time nepoželjni, a ova umjetnost «čišćenja» znamo to svi vrlo dobro uvijek uključuje i neku vrstu nasilja.

Pa da rezimiram, vraćajući se na sami početak: rajo sami ste si krivi! Sami ste izabrali biti gay pa dobiti kamenom, ili nositi dugu kosu, svirati u bendu i slušati pogrešnu muziku pa biti pretučeni, imati povjerenja u ljude pa nestati, žene vaše je srce slobodno biralo kojem ćete primitivcu zakonito biti boksačka vreća i konačno uposleni su sami izabrali raditi i biti žrtvom nasilja u radnoj okolini.

Sami ste birali živjeti u demokraciji, čak štoviše za nju ste i ginuli i krvarili. Pa eto je! Demokracija, ali naravno, na naš način! Toliko izbora i toliko mogućnosti da čovjek jednostavno ne zna što bi s njima. Valjda smo se baš radi toga – malo pogubili na svom putu prema putu za put … Nekamo.