2004. godinica je iscurjela, kakva je u globalu bila ostavljamo vam da procijenite sami, a u tekstu koji slijedi dragi vaš Bozzo će vam reći kakvom se njemu čini domaća prozna produkcija 2004. odnosno po kojim će je romanima i zbirkama priča on osobno pamtiti, te što bi on od svega izdvojio. A bilo je tu svega, zaista, od nezaobilaznih krimića, trilera i autobiografske proze, preko fantastike, horora i erotike pa sve do obiteljskih kronika i proze povijesne tematike. Pojedini su se pjesnici okušali u proznom slogu, a za razliku od 2003., ni dobre kratkometražne proze nije manjkalo

Istina, s ovim malo kasnim jer je Lazić u međuvremenu objavio i novu zbirku priča "Kalendar", ali ... bolje ikad nego nikad. Dakle, "Ljeto u gradu" romaneskni je koloplet veoma razbarušenih priča (njih ukupno 9 + 1) povezanih zajedničkim mjestom i vremenom zbivanja (Lazićev rodni Slavonski Brod, ljeto ratne 1992.) i pamtit ćemo ga po inventivno zamišljenoj kompleksnoj strukturi, stilsko-žanrovskoj raznolikosti i inventivnosti autora kojemu je uspjelo potvrditi "drukčije" kao bitnu odrednicu koja karakterizira recentne uratke mnogih slavonskih autora

"Lov na posljednjeg divljeg muškarca" izdanak je megapopularne "chick-lit" književnosti koja iz ženskog kuta progovara o muško-ženskim odnosima, peripetijama koje oni nose, ili dogodovštinama pri traganju za "onim pravim". Obično se radi o razmjerno duhovitim i ne pretjerano zahtjevnim djelcima koji svoju svrhu pronalaze u zabavnosti i relaksirajućem učinku, a iz mora sličnih uradaka roman Angele Vallvey izdvaja se vrlo maštovitim krimi zapletom, učestalim aforističnim ciničnim zapažanjima o međuspolnim odnosima, te sarkastičnim dosjetkama na račun muškoga spola

"Rad na crno" je zbirka priča u kojoj se Kemal Mujičić Artnam nakon četiri objavljene poetske zbirke sada okušao i u proznom slogu. Zbirka obuhvaća ukupno 22 priče od kojih većina tematizira silovanje, odnosno seksualno zlostavljanje i napastovanje, a Artnamove priče ponajviše karakterizira često posezanje za eksperimentalnim postupcima, baš kao i poigravanje konvencijama. Koje su mane kratkometražnih uradaka iz "Rada na crno", a kojim je svojim literarnim vrlinama Kemal Mujičić Artnam ipak dokazao da je spreman i za mnogo ambicioznije prozne poduhvate, saznajte uobičajenim klikom pod

“Onog jutra kad je na posljednju Lisbonovu kćer došao red da počini samoubojstvo – bila je riječ o Mary i tabletama za spavanje kao u Theresinu slučaju – dvojica su bolničara po dolasku u kuću točno znala gdje je ladica za noževe i plinska pećnica i za koju gredu u podrumu možeš zavezati konopac. Iz vozila Hitne kao i obično su po našem mišljenju izašli presporo, a debeli je sebi u bradu rekao “nije vam ovo telka, ljudi moji, brže ne ide”. Teški je respirator i defibrilator pronio pokraj grmlja što je nabujalo do čudovišnih razmjera i preko razbuktala travnjaka koji je bio krotak i besprijekoran kad su prije trinaest mjeseci počele nevolje."

Otprilike godinu dana nakon gledanja Eastwoodova izvrsnog filma “Mistična rijeka”, sada sam pročitao i hrvatski prijevod književnog predloška na temelju kojega je stari, dobri Clint snimio taj film. Upravo na primjeru ove izvrsne knjige i tek zericu manje dobrog filma pokušat ću obrazložiti zašto je jako često književni predložak kvalitativno superiorniji filmskoj ekranizaciji, a navest ću i razloge zbog kojih mislim da je filmsku ekranizaciju poželjno gledati prije čitanja književnog predloška na osnovu kojega je film snimljen. Prilično sklizak teren, priznajem, ali znate kako kažu: "who dares – wins”