AUTOR: ROBERT PERIŠIĆ

Naš čovjek na terenu

ocjena: Pero Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2007 | izdavač: Profil International : Ghetaldus
ritn by: Augustin Trepšić | 25.07.2008.
Naš čovjek na terenu
Robert Perišić pisac je u kojeg je svih ovih godina trebalo vjerovati. Devedesetih je bio onaj lik u kojeg su se mnogi zaklinjali te se govorilo da će upravo on postati predvodnikom nove generacije pisaca. Ali tek ove godine bili smo u prilici pročitati njegov romaneskni prvijenac. Čitajući "Našeg čovjeka na terenu" odmah sam nevoljko prepoznao današnje vrijeme, zagrebačku zbilju, ovu državu. Jebote Perišiću, pa ti se zaista uhvatio pisati upravo ovoga prolaznoga danas! Kako ćeš se s tim obračunati? Pa ovo vrijeme će u 24. stoljeću i neko računalo po imenu Hal zametnuti u svojoj memoriji, jer ga se neće imati po čemu sjećati. Što može biti vrijedno u njemu da se pretoči u roman?

Robert Perišić pisac je u kojeg je svih ovih godina trebalo vjerovati. Devedesetih je bio onaj lik u kojeg su se mnogi zaklinjali te se govorilo da će upravo on postati predvodnikom nove generacije pisaca. Pokrenuo je časopis o književnosti Godine (iza toga Godine Nove) koji sam svaki mjesec željno iščekivao na kiosku u svom malom gradu. Tada se još uvijek glupo vjerovalo u bolje sutra, zapravo, vjerovalo se da će se, u kulturnom smislu, jake 80-te uskoro vratiti, te da će se nastaviti tamo gdje se stalo nakon ere tuđmanizma. Perišić u to vrijeme još nije pisao u značajnijem obliku, tek tu i tamo oglasio bi se ponekom zbirkom poezije ili kratkih priča, a čak je napisao i jednu dramu. Dani su prolazili, međutim doba u kojem je trebao početi istinski pisati - nije nailazilo.

Nakon gašenja Godina Novih, u 2000-tim, polako je počeo tonuti u zaborav, pa tako i u mom životu koji se u to vrijeme našao u jedinstvenoj prilici stubokom promijeniti svoje lice: započeti epizodu s računalima i maniti se svake književnosti - čitanja, pisanja te razgovaranja o pročitanom i napisanom. Međutim, moj život, na sreću ili nesreću, nije uspio u tome do kraja. Nakon četiri-pet godina "pisanja" HTML i JavaScript kodova, poput bumeranga vraćen sam običnom tekstu i olovci koju sam samo po inerciji zamijenio tipkovnicom; i književnosti. Opet sam bio na početku, a u to vrijeme, kad sad pomislim, i Robert Perišić vjerojatno se trebao osjećati slično.

I onda, eto, saznam da je ipak napisao i objavio roman - "Naš čovjek na terenu". Učinio mi se čudnog naziva pogotovo za jedan roman; podsjećao je na nešto iz susjedstva, blisko, a mrsko, pogotovo ovo "naš" mi je iz nekog razloga zasmetalo; pomislio sam pa neće valjda pisati o ovome danas te ga počeo čitati. Rečenice se nižu, duhovit je, likovi su otkačeni, lako se u njima prepoznati, ali, s druge strane, odmah sam i nevoljko prepoznao današnje vrijeme, zagrebačku zbilju, ovu državu. Jebote Perišiću, pa ti se zaista uhvatio pisati upravo ovoga prolaznoga danas! Kako ćeš se s tim obračunati? Pa ovo vrijeme će u 24. stoljeću i neko računalo po imenu Hal zametnuti u svojoj memoriji, jer ga se neće imati po čemu sjećati. Što može biti vrijedno u njemu da se pretoči u roman?

U središtu priče je lik starog rokera koji neodoljivo podsjeća na svakog od nas koji smo imali burne tinejdžerske 80-te, i koji danas u poodmaklim, ali još uvijek ne i srednjim godinama zarađuje za život kao novinar. Ima djevojku, glumicu, s kojom razmišlja o kupovini stana, ima i prijatelja, bivšeg darkera, koji također više-manje uspješno plovi prema tim srednjim godinama. Međutim, lom koji nastupa u romanu ne događa se s opisane strane. Lom se događa kad naoko bezopasna epizoda s rođakom "starog rokera" kojeg je ovaj poslao u Irak da ''s lica mjesta'' šalje ratne reportaže za njegov list – krene po zlu. Mali se iz nekog razloga ne javlja i od toga se stvori afera u kojoj naš glavni lik nikako ne može izbjeći krivnju.  

Tako se dogodilo da koliko god Perišićev stil bio duhovit, prepun kratkih tečnih rečenica - s tim u vezi dovoljno je samo pročitati par odlomaka bez uvida u radnju i da se dobro nasmijete – tema mu je toliko odbojna da sam svaki put s pritajenom nevoljkošću nastavljao čitati. Tko bi danas čitao roman o Iraku, novinarskom ratu, dionicima propalih banaka, kad svega toga već imamo i previše u ovoj zbilji, kad otvorimo bilo koje novine. Perišić se drznuo oskrvnuti roman kao književnu formu utočišta, bijega od ove i svake stvarnosti, tako sam mislio. Ali, što sam mogao, nastaviti čitati, jer mi se njegov stil zaista dopadao. "Popio sam tabletu protiv glavobolje poznatog proizvođača". "Pozdravio me skrušeno kao da iza toga ide leći u grob". "Pogledali su za mnom kao za pobjeglim autobusom." Sve te rečenice, genijalne u svojoj naočitoj - prozvao sam je - "bisernoj" duhovitosti držale su me da roman nastavim čitati dalje.

A onda na kraju – iznenađujući obrat, slijedio je obračun. Fantastični obračun s tom i takvom zbiljom Hrvatske 90-ih i 2000-ih, upadljivo medijski dirigiranom, a iznutra zastrašujuće ispraznom. Jasno da je glavni lik postao žrtvom tog i takvog društva, ali sad su na red došle rečenice u kojima će se on pokušati obračunati s njim! I Perišić tu počinje paljbu riječima. Iako je kritika nahvalila one dijelove romana koji se odnose na mailove "našeg čovjeka na terenu" koje ovaj piše iz Iraka našem glavnom liku u Zagreb, meni se naročito dopao završni, "topovski" dio romana koji kao da se nakratko počeo opasno približavati nekoj drugoj, gotovo Pynchonovskoj stvarnosti, ali je u zadnji tren odustao.

Osim nemilosrdnog razračunavanja s medijima u kojem mu je pošlo za rukom dati možda najbolju kritiku medija koju sam u posljednje vrijeme pročitao, uslijedile su i totalno bizarne scene, u Pynchonovskoj maniri, kojih se ne bi posramilo nijedno današnje postmodernističko društvo Zapada. Pogotovo vrijedi izdvojiti zadnju scenu u kojoj glavni lik susreće sada već bivšu djevojku (u dobrom dijelu romana to nije bila) s kojom potom sudjeluje u nekom totalno otkačenom umjetničkom preformansu u shoping centru u kojem grupa mladića i djevojka naizgled čekajući u redu pred kasom bez ikakva razloga u jednom trenutku poviču: "Mi smo šampinjoni!". Tu je Perišić briljantno stao kao da je s tranzicijom gotovo i kao da se ovo naše društvo više ne razlikuje od bilo kojeg drugog zapadnog. Kao da ga je on svojim romanom doveo do te točke. Međutim, zahvalna reakcija društva za učinjeno stigla je na način koji ostavlja dojam kao da još u potpunosti nismo izišli iz romana.

Perišićev romaneskni prvijenac bez ikakvih je problema proglašen romanom godine te je zasluženo primio nagradu Jutarnjeg, lista koji s druge strane neodoljivo podsjeća na jednu od novinskih kuća u sukobu u njegovu djelu. To je glavni razlog što Perišić s ovim romanom ne može doživjeti katarzu koju znaju doživjeti pisci kojima pođe za rukom pretočiti neko svoje intimno životno iskustvo u literarnu formu. S onim što si kritizirao, sada nastavljaš živjeti. Previše toga je u roman upetljano iz same stvarnosti tako da više nismo sigurni da li je roman uopće završio i nije li sam Perišić u ovoj zbilji možda neki lik iz njegova romana, ali s negativnim predznakom. Ako ćemo njegovom kratkom duhovitom rečenicom, možemo napisati: kao da se žrtvovao za boljitak društva; napisao je roman da bi društvo moglo osjetiti katarzu, a ne on. Međutim, s društvom danas ne ide baš lako. Zapljeskali su mu svi: i novinske glavešine i kritičari i publika, ali na način kao da su pristali biti sudionici one bizarne završne scene te povikati "Mi smo šampinjoni!" i iza toga ništa ne učiniti, tek mirno se razići.

Iz razloga što, u kulturnom smislu, više ne vjerujem ne samo u ovo vrijeme, već ni u u vrijeme koje dolazi iza ovoga, više ne mogu vjerovati ni Perišiću da će odustati od uzaludnog seciranja ovakve isprazne hrvatske stvarnosti i u dogledno vrijeme izvući poneki zaista vrijedan komadić iz nje, napisati nešto lijepo - "utočišno" - što sam od njega svih ovih godina očekivao. Ali, nema sumnje da bih se razveselio kada bi jednog dana ipak stigao njegov demantij ...

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

    20.11.2019.

    Nataša Škaričić

    O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

  2. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  3. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije