KAO DA JE SVE NORMALNO
AUTOR: DAMIR PILIĆ

Dok čekaš sabah sa šejtanom

ocjena: Pero Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2018. | izdavač: Sandorf
ritn by: Đorđe Krajišnik | 04.08.2018.
'KAO DA JE SVE NORMALNO': Dok čekaš sabah sa šejtanom
'KAO DA JE SVE NORMALNO': Dok čekaš sabah sa šejtanom
Duboko ispod tih naslaga priče o Duhu Bosne i Hercegovine, iza te izmaglice nekad Olimpijskog grada, u kojem su sportisti iz cijelog svijeta ostali fascinirani njegovim šarmom, otvara se krater jednog strašnog poraza. Istina, nije još sve izgubljeno, toga će i D. biti svjestan, ali neumitno iščezava i gubi se suštinsko naličje onoga što je nekad oduševljavalo. Tačnije, Duh Bosne i Hercegovine danas postaje incident koji se fetišizira, a suštinski je kenotaf naše propasti. Stoga je bolno istinita rečenica koju D. izgovara nad tim umirućim Duhom. Reći će: “Ako je Duh Bosne i Hercegovine zbog velikog bola poprimio obilježje krvnika, onda je sve izgubljeno.” Priča fotografa Jerkova nam pak sa druge strane pokazuje da je i sama Evropa jednako trula, da se raspada pred prijetnjom novih Kristalnih noći. To, dakako, nije nikakva utjeha, već gorka istina da niko ništa nije naučio na primjeru Bosne i Hercegovine.

Moglo bi se reći, ako se imaju na umu društvene i kulturne prilike u Bosni i Hercegovini, da istorija ovdje teče uporedo sa sadašnjošću. Dakle, da patimo od dominantnog upliva povijesti u svako naše kretanje. Ona zapravo determiniše sve naše odnose i duboko smo protkani njome u svakom smislu. U takvom ozračju život postaje sekundarna stvar, a razrješavanje sukoba iz prošlosti modus vivendi postojanja u aktuelnoj stvarnosti. Roman “Kao da je sve normalno” Damira Pilića bavi se magistralnim svojim tokom upravo pitanjem istorije koja je u ovoj zemlji neprestano i krvavo isprepletena sa životom.

Junak romana novinar D. kolegi fotografu Reutersa Jankovu, kojeg godinama nije vidio, jednog dana iznenada šalje rukopis svog zapisa sa putovanja u Bosnu i Hercegovinu. Jankov nam priču kao fokalizator, sa svojim komentarima, prenosi. D. se jednog snježnog zimskog dana 2009. godine iz Splita upućuje u glavni grad BiH kako bi napravio razgovor sa navijačima fudbalskog kluba Sarajevo, jer istražuje ubistvo sarajevskog navijača Vedrana Puljića u Širokom Brijegu. Spuštajući se sa Kupresa, kroz zavejanu Bosnu, D. se prisjeća svoja prethodna dva putovanja u BiH, jednog neposredno poslije rata, i drugog kada je za novine u kojima radi išao 2000. godine, nakon hapšenja za ratne zločine, praviti reportažu u Busovači i Ahmićima.

Duh BiH

Ono što se potom u svijesti ovog junaka nameće kao ključno pitanje jeste šta je to Duh Bosne i Hercegovine i postoji li on i dalje, poslije svih klaonica koje su se ovdje desile. Nakon što je na tim putovanjima čuo svjedočenja o ubistvima i zločinima D. se neprestano pita o mogućnosti života u takvoj zemlji, u kojoj su dojučerašnje komšije vršile najteže pokolje jedni nad drugima. Ali, i danas, žive, kako jedna junak kaže, kao da je sve normalno. A ništa, naravno, nije normalno. Idući tragom tog pitanja Pilić kroz svoju priču propituje one ključne tačke devedesetih godina, ali i cijelog dvadesetog vijeka, koji je ovdje, možda krvavije nego bilo gdje drugo pokazao svoje iskrivljeno lice. Pitanje međuetničkog straha, kao ključne tačke oko koje se vrti opstojnost i konstitutivnost ovdašnjih naroda, Pilić razvija kao prisustvo jednog mnogo šireg zla koje zahvata cijelu Evropu.

“Kao da je sve normalno”, Damir Pilić, Sandorf, Zagreb, 2018. (FOTO: Sandorf)

Kroz drugu narativnu liniju, onu fotografa Jerkova, koji po evropskim prestonicama od Finske do Mađarske fotografiše mitinge neonacista i desničara autor stvara svojevrstan odraz u ogledalu D.-ovoj priči o Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Oni bi se u ovom romanu mogli uzeti kao paradigmatičan primjer pravca koji Evropa danas ima. Ali i kao jedna vrsta mračnog grijeha Evrope, koja je zanemarila svoje rubne prostore. Ono što je u smislu proseda iznimno zanimljivo jeste činjenica da Pilić fotografovu priču ispisuje kao opise i tagove uz fotografije koje on snima po evropskim prestonicama. Time se stvara iznimno zanimljiv efekat, kojim se ova priča dodatno onobičava i usložnjava. Uporedo sa D.-ovom potragom za Duhom Bosne i Hercegovine imamo dakle foto slajd kroz Evropu današnjice. Rat u Bosni i Hercegovini tako bismo mogli posmatrati zapravo kao prvi korak ka novoj fašizaciji Evrope nakon Drugog svjetskog rata.

Dolaskom u Sarajevo D. ne uspijeva da se sastane s navijačima Sarajeva, Hordama zla, oni odbijaju da razgovaraju za hrvatske medije, te ostaje usamljen, sa teškim mislima, jednu noć u Sarajevu. Grad, siv i prekriven snijegom, kao da postaje vremenski portal kroz koji se furiozno prelama prošlost koja ga čini zarobljenim gradom. Strah se osjeća kao sveprisutan, u licima ljudi, u njihovom odnosu prema stvarnosti i krivi lice grada do neprepoznatljivosti. Kada D.-u jedan taksista kaže da i sad zna “ko bi ga od kolega sa stanice klao”, ta se rečenica kao nekakva duboka bol koja sve razara prolama kroz roman “Kao da je sve normalno” i refrenično se vraća kao neumitno prisustvo straha od drugog koji drži Bosnu i Hercegovinu u ludačkoj košulji.

Tražeći potencijalnog sagovornika, koji bi mu ipak mogao pomoći da ne ostane bez priče D. kreće u potragu za kafeom “Balkan” na Baščaršiji. Međutim, ta potraga se pretvara u jedno košmarno putovanje u kojem se iz mraka ukazuju aveti prošlosti i demoni sadašnjosti. Lutajući Baščaršijom D. počinje primjećivati kako se lica slučajnih prolaznika i njegovih sagovornika počinju izobličavati i pretvarati u kreature koje straše. Sluđen D. se gubi u uličicama Baščaršije, a ispred njega se otvaraju portali demonolike prošlosti koja je sveprisutna u svakom kamenu grada. Pojavljuju se i Princip, i Franc Ferdinand i Sofija, sve se stisnulo u Sarajevo, kao što planine stješnjuju grad u kotlini. Jer Bosna i Hercegovina je, kako piše D., puna strahovitih uspomena koje žive s ljudima. A ljudi u njoj i dalje žive kao da je sve normalno.

Krater poraza

Zapravo, duboko ispod tih naslaga priče o Duhu Bosne i Hercegovine, iza te izmaglice nekad Olimpijskog grada, u kojem su sportisti iz cijelog svijeta ostali fascinirani njegovim šarmom, otvara se krater jednog strašnog poraza. Istina, nije još sve izgubljeno, toga će i D. biti svjestan, ali neumitno iščezava i gubi se suštinsko naličje onoga što je nekad oduševljavalo. Tačnije, Duh Bosne i Hercegovine danas postaje incident koji se fetišizira, a suštinski je kenotaf naše propasti. Stoga je bolno istinita rečenica koju D. izgovara nad tim umirućim Duhom. Reći će: “Ako je Duh Bosne i Hercegovine zbog velikog bola poprimio obilježje krvnika, onda je sve izgubljeno.” 

Damir Pilić (FOTO: Ladislav Tomičić) 

Priča fotografa Jerkova nam pak sa druge strane pokazuje da je i sama Evropa jednako trula, da se raspada pred prijetnjom novih Kristalnih noći. To, dakako, nije nikakva utjeha, već gorka istina da niko ništa nije naučio na primjeru Bosne i Hercegovine. Atmosfera romana “Kao da je sve normalno” podsjeća svojom pomjerenošću na roman “Kap veselja” Selvedina Avdića. Oba autora koriste žanrovske okvire horora kako bi posvjedočili jednoj brutalnoj stvarnosti poraženih gradova. Tim iskorakom u hororično u slučaju ova dva romana postiže se snažan efekat oneobičavanja teksta, a gotovo transcendentirano prisustvo zla koje se zrcali iz svakog pokreta izoštrava atmosferu i doprinosi dodatnoj uvjerljivosti romana.

Damir Pilić kombinujući nekoliko različitih narativnih tokova donosi pred čitaoca roman koji u svojoj osnovi postavlja pitanja koja se nerado postavljaju u ovdašnjoj književnosti. Ali ne na način da ih simplificira i svodi na ispovjedno, već se dobro osmišljenim okvirom priče nastoji dokučiti i nešto više od žurnalističkog prikazivanja poznatih datosti. Pilićev roman je u bosanskohercegovačkom književnom kontekstu zanimljiv i stoga što autor prenebjegava opšta mjesta rata i tmurnog poraća, što često ne uspijeva mnogim domaćim piscima. Pilić tako romanom “Kao da je sve normalno” otvara mogućnost da se o Sarajevu i BiH, njihovoj istorijskoj složenosti i ranama govori na drugačiji i literarniji način.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

  2. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  3. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije