INTERVJU – KREŠIMIR SEVER

„Uvođenje eura i inflacija pogoduju svima koji žele nešto izvući iz te situacije“

ritn by: Gabrijela Galić | 27.08.2022.
INTERVJU – KREŠIMIR SEVER: „Uvođenje eura i inflacija pogoduju svima koji žele nešto izvući iz te situacije“
"Mnogi su spustili cijene uoči najave prvenstveno radi reklame. Bila im je to vrlo jeftina reklama. Nakon toga su cijene vratili, pa ih čak i dizali. Postoje obrazloženja od onih koji prodaju da bi ta poskupljenja bila i veća da nije spušten PDV i da su oni zapravo taj smanjeni PDV iskoristili za pokriće nekih drugih povećanja do kojih bi došlo", kaže Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, u intervjuu za Lupigu. Glavna tema ovog razgovora bit će inflacija koja je, potaknuta najprije Covid-krizom i prekidima u lancima opskrbe, dodatni zamah dobila s početkom ratnih zbivanja u Ukrajini. Cijene energenata, hrane i usluga rastu, dobavni lanci i dalje su klimavi i to pogađa Hrvatsku jednako kao i cijelu Europu. No, dodatni inflatorni impuls u Hrvatskoj daje i proces ulaska u eurozonu.

Inflacija potaknuta najprije Covid-krizom i prekidima u lancima opskrbe dodatni je zamah dobila s početkom ratnih zbivanja u Ukrajini. Cijene energenata, hrane i usluga rastu, dobavni lanci i dalje su klimavi i to pogađa Hrvatsku jednako kao i cijelu Europu. No, dodatni inflatorni impuls u Hrvatskoj daje i proces ulaska u eurozonu. U okruženju u kojem se praktično ne zna što donosi sutra, intervenciju Vlade traže i poslodavci i sindikati. 

O tome što bi trebala napraviti Vlada, kako pomoći gospodarstvu, a kako građanima na koje se rast cijena ne odražava jednako, među ostalim, razgovarali smo s Krešimirom Severom, predsjednikom Nezavisnih hrvatskih sindikata. On smatra da se u Hrvatskoj problem inflacije treba šire gledati, jer rast cijena nije problem koji pogađa samo one koji su statistički siromašni. 

"Negdje oko 820.000 do 830.000 plaća je u rasponu od minimalne do medijalne plaće. Naravno, tu su i svi oni koji rade u nepunom radnom vremenu pa zbog toga imaju manje plaće. To je praktički jedna ogromna brojka ljudi, a kad se malo po decilima raskopa taj sustav plaća onda vidimo da još jedan dobar dio plaća gravitira prema medijalnoj. Moramo razgovarati u Hrvatskoj da to što se sada događa sa cijenama i s inflacijom nije pitanje samo onih koji su statistički siromašni, a riječ je o negdje 19,5 posto građana, onih koji su energetski siromašni. Moramo razgovarati o puno širem krugu ljudi jer su cijene toliko opako skočile da ih niti plaće niti mirovine ne mogu slijediti. Tu su i nezaposleni koji žive od različitih potpora, građani u blokadama i pod ovrhama tako da govorimo o jednom ogromnom broju ljudi koji su pogođeni i treba tražiti nekakve takve mjere", kaže na početku razgovora Sever.

Krešimir Sever
"Mnogi su spustili cijene uoči najave prvenstveno radi reklame. Bila im je to vrlo jeftina reklama. Nakon toga su cijene vratili, pa ih čak i dizali." - Krešimir Sever (FOTO: Lupiga.Com)

Što bi Vlada trebala poduzeti i ima li prostora za neke konkretne poteze? 

- Vlada nema nekakvog velikog prostora, jer ako pratimo samo strukturu mjesečne potrošnje vidimo gdje je najveći udar. Kada govorimo o kućanstvima, najveći udar je na hrani, nakon toga slijede energija i stanovanje. U samoj strukturi košarice puno toga bi se dalo razglabati. Primjerice, za prošlu godinu je trošak hrane i bezalkoholnih pića iznosio nešto više od 27 posto u mjesečnoj potrošnji. Za ovu godinu Državni zavod za statistiku je po ustaljenoj metodi odredio da je to nešto oko 25 posto, malo iznad. U tim uvjetima, zapravo ispada, da je udio troška hrane u mjesečnoj potrošnji pao radi toga što su rasli troškovi struje, putovanja, odnosno prometa, hoteli i restorani. Međutim, za ove ljude koje sam spomenuo, primjerice, hoteli i restorani ne igraju ulogu, ne igraju ni putovanja, ljudi ne zanavljaju aparate u kućanstvima jer nemaju od kuda. Onda kada govorimo da je inflatorni udar različit za različite strukture ljudi to je doista tako. 

Onaj koji ima manje-više troši na hranu…

- Tako je. Onda je to na njega daleko veći udar. Za siromašnije, ljude koji imaju manja primanja udio troška hrane kreće se preko 30-40 posto, a kod onih s najnižim primanjima, bome i preko 50 posto. A tu je još stanovanje, koje uključuje i energiju, i koje praktički pojede svo primanje. Nedostatnost primanja onda ljudi nadoknađuju nenamjenskim gotovinskim kreditima, zaduženjima po tekućim računima. Sve to treba vraćati. Zapravo bismo ono što statistički pratimo kao prosječnu plaću, medijalnu plaću, prosječnu mirovinu, minimalnu plaću, trebali još dodatno obraditi s ratama kredita koje građani prosječno mjesečno vraćaju. Raspoloživi dohodak za trošenje je manji nego onaj koji se statistički prikazuje. Vidimo da je inflacija prema zadnjem podatku 12,3 posto, a istovremeno je hrana poskupjela 18,3 posto. U tim uvjetima netko kome je hrana najveći udio u potrošnji ima silan udar. Ljudi već godinama štede na hrani da bi mogli podmiriti ostale troškove. I sada su pritisnuti. Vladin prostor je tu skučen, ono što je mogla napraviti - spuštala je PDV na hranu.

No, efekt snižavanja PDV-a bio je kratkoročan.

- Da. Mnogi su spustili cijene uoči najave prvenstveno radi reklame. Bila im je to vrlo jeftina reklama. Nakon toga su cijene vratili, pa ih čak i dizali. Postoje obrazloženja od onih koji prodaju da bi ta poskupljenja bila i veća da nije spušten PDV i da su oni zapravo taj smanjeni PDV iskoristili za pokriće nekih drugih povećanja do kojih bi došlo.

Znači li to da su na rast cijena dobrim dijelom utjecali trgovci i njihove marže, a ne sami proizvođači?

- Po prilici da. S tim da kada s trgovcima razgovaramo, oni kažu da su im i proizvođači povećali ulazne cijene koje oni uz nekakvu maržu pretvaraju u krajnje cijene. Proizvođači kažu da im je drastično porastao cijeli niz ulaznih troškova. Ne samo energija, poskupjeli su im primjerice limovi za konzerve, folije, transportni troškovi, energija i da su i oni bili prisiljeni dizati svoje cijene, a onda to sve skupa u trgovini završi na našim leđima. Pritom, kada uspoređujemo kretanja kod nas s rastom troškova u Europi, na području hrane nije došlo do takvog proboja kako je došlo u Hrvatskoj. Tako da su mnogi ovdje očito koristili prigodu. Svima je jasno da su u svoje cijene ugrađivali i još uvijek ugrađuju očekivanu buduću inflaciju, a neki čisto manipuliraju u tome da je potražnja takva kakva jeste i da će za ono što nude naći kupca. Tako da s PDV-om na području hrane više nema prostora. Osim toga, hranu moramo pratiti na dvije razine – ona koja se kupuje u trgovinama i trgovačkim lancima i ona na veletržnicama, tržnicama, nekakvim malim voćarnama i slično. Svašta se tu događa. Prekupci, nakupci su uvijek dobro zarađivali i sasvim sigurno i opet zarađuju. Tako su, kada je o hrani riječ, proizvođač i krajnji kupac dvije kategorije koje uvijek loše prođu. Između njih je cijeli niz - prerađivači, nakupci, zakupci, trgovci, koji u svemu tome dobro zarade.

Dolac
"Ljudi već godinama štede na hrani da bi mogli podmiriti ostale troškove" (FOTO: Lupiga.Com)

No, kakve bi mehanizme trebala poduzeti Vlada kako bi pomogla tim najugroženijim skupinama u lancu hrane?

- Kada je riječ o proizvođačima, nije dovoljno samo podmirivati ili zaustavljati rast plavoga dizela. Trebalo bi tražiti modele subvencioniranja te cijene, subvencioniranja mineralnih gnojiva, nekih drugih preparata koje se koriste, mehanizme potpora u uvjetima stočarstva, svinjogojstva, mljekarske industrije. Naša mljekarska industrija je poharana jeftinim uvozom, sada se pokazuje kao veliki nedostatak to da je nemamo dovoljno. 

A to je posljedica našeg prilagođavanja ulasku u EU.

- Apsolutno. Razgovarao sam nedavno s jednim proizvođačem koji ima vlastitu zemlju i uzgaja hranu za sebe i za prodaju, ali i za prehranjivanje stoke. Bavi se svinjogojstvom, među ostalim. Rekao je da su, primjerice, sve svinje koje je dohranjivao tijekom ove godine prehranjivane dijelom hrane koju je on proizveo, poput kukuruza. Tu ga je cijena kukuruza došla ispod jedne kune. Sada će ga cijena kukuruza, za novi uzgoj, doći negdje oko dvije i preko dvije kune. On je svjestan da nema prostora to „iskrcati“ na krajnje kupce. I čovjek se nalazi doslovno u bezizlaznoj situaciji. Kaže, moram povećavati cijene, imam pritisak otkupljivača i prerađivača da ne mogu dizati cijene koliko bih želio, cijene koje mi one nude nisu dovoljne … Dakle, da skratim. Treba tražiti modele potpore poljoprivredi u ulaznim stavkama i kod energije, sjemena, gnojiva i svega onog što je potrebno. A na kraju, krajnjim kupcima, uz modele koji se sada koriste, a to je subvencija za energetski siromašne za plin i struju, trebalo bi možda tražiti nekakve modele dodatnih vaučera ili nečega što bi se dalo nekoj određenoj kategoriji stanovništva do određenih prihoda ili dohotka kao takvoga, jednokratno ili višekratno. I da im se i na taj način pomogne jer je očito da se ovdje kontrolirati više ne može. I uz tu kombinaciju treba imati neku vrstu javnog nadzora gdje bi se formirali i nekakvi portali na kojima bi se objavljivale cijene, gdje bi sami građani objavljivali cijene, gdje bi se i uz pomoć potrošačkih udruga te kombinacije države i javnih vlasti koje bi išle u nadzore objavljivao popis onih koji su drastično dizali cijene, pa neka ljudi kupuju kod nekih drugih.

Bi li to uopće pomoglo? Primjerice, sada imamo situaciju da bi potrošačke udruge trebale kontrolirati konverziju s čime se kasni. No, i prije službene obaveze i prije tih kontrola trgovci su krenuli s dvojnim iskazivanjem cijena i vodljivo je da su one korigirane na više. 

- Mi smo predlagali da se još tijekom proljeća krene u takvo nešto, ali su potrošačke udruge signalizirale da nemaju dovoljno ljudi i sredstava. Ali, tu je problem širi. Problem je javnih vlasti koje su radile pripremu za uvođenje eura, koje su radile mjere potpore vezano za Covid, pa i sada nastavno na ovu krizu, da se istovremeno bagatelizirao problem koji se događao s rastom cijena i koji će se još događati. Obrazlagalo se da je taj rast cijena bio negdje između 0,2-0,3 do maksimalno 0,4 posto prema iskustvu zemalja koje su ranije uvodile euro. Ali, zaboravljano je da su tada bili puno stabilniji uvjeti inflacije. Tako da mi se čini da je prebagateliziran ovaj dio ranijih iskustava kod uvođena eura. Sada imamo situaciju uvođenja eura s jedne i inflacije s druge strane. To pogoduje svima koji žele nešto izvući. Tim više jer je potražnja, nakon razdoblja Covida, velika. I pritom ne treba zaboraviti još nešto. Koliko god će statistika pokazati da je solidno porasla štednja građana, na drugoj strani ta statistika pokazuje da je porasla i zaduženost građana. Recimo u lipnju ove u odnosu na lipanj prošle godine ta je zaduženost narasla za 7,5 milijardi kuna samo na kreditnoj zaduženosti. S druge strane, građanima su u ovakvim vremenima sigurnija ulaganja pa dižu stambene kredite, kupuju stanove računajući da će tu ipak sačuvati nekakvu vrijednost novca. Ali, jedan dio štednje se drži i zbog očekivanja rasta kamate, ljudi drže i zbog Covida… 

No, u štednji već neko vrijeme nema nikakve zarade.

- Nema, nema. Trenutno je to, rekao bih, više neki oprez da se ne potroše i neke zalihe koje ljudi sada stvaraju bojeći se i težih vremena koja će doći neovisno o tome da su svjesni da time gube na vrijednosti toga istoga novca.

Zalihe mogu stvarati oni koji imaju. Većina stanovništva si to ne može priuštiti i možemo očekivati rast siromaštva.

- Ne samo u Hrvatskoj, već i u većem dijelu zemalja EU i svijeta. To je sasvim jasno i za očekivati je da će se dogoditi jer se već pomalo događa, ali to statistika ne prati kako bi trebalo. Ono čega smo bili svjesni i prije ove krize, čega smo svjesni i sada je zapravo da je brojka siromašnih u nekom društvu, pa i u Hrvatskoj, veći od onoga što službena statistika prati. I još treba vidjeti kako Vlada može pomoći da minimalna plaća raste. Koliko god smo bilježili njen rekordan rast, ona je debelo pregažena ovim rastom cijena, apsolutno je nedostatna. Međutim, nedostatna su i sva duga primanja, nedostojne su mirovine.

Vlasti će se pohvaliti aktualnim rekordnim usklađivanjem mirovina, iako znamo da to nije posljedica poteza Vlade već formule za usklađivanje koja u obzir uzima kretanje cijena, plaća.

- Tako je. I opet će to usklađivanje mirovina biti ispod rasta inflacije. A da ne ponavljam da ako bi rast plaća i inflacije bili ujednačeni to nije dovoljno zbog strukture troška. Ako doista želimo loviti trošak, plaće bi trebale rasti nešto više nego što raste inflacija. Stručnjaci će skočiti u otporima tome pa će reći da svaki rast plaća koji ide izvan okvira proizvodnosti nije dobar. Međutim, mi ne govorimo o tome da ljudi imaju dovoljno sredstava za život pa da onda netko krene još bahatije trošiti. Govorimo o tome da ljudi nemaju dovoljno sredstava za osnovno preživljavanje i da im treba, možda malo figurativno, doslovno za kruh i mlijeko i struju i plin.

Najavljuju se pregovori o plaćama u državnim i javnim službama. Prije ljeta su sindikati jedva izborili rast plaća, može li se očekivati da će se sada izboriti za veće plaće?

- Povećanje dogovoreno prije ljeta inflacija je već davno pregazila. Pregovori nas očekuju, Vlada pregovarati mora jer povećanje plaća u javnom sektoru ne znači „čarapiranje“ novaca. Kada ti ljudi dobiju više novca za trošenje dio će opet završiti u porezu, potražnji za proizvodnjom ili davanja usluga. Tako da to povećanje plaća u javnom sektoru svakako pomaže održanju i privatnoga sektora. Na drugoj strani postoje i državna i javna poduzeća, komunalci na lokalnim razinama koji su u različitim uvjetima. Neki imaju dobre uvjete i mogu podizati plaće kod sebe, drugi nemaju i imaju čak problema u poslovanju. A onda dolazimo i do privatnoga sektora koji u jednome dijelu ima sredstava. Slobodno možemo govoriti o telekomunikacijama, bankarima, financijskom sektoru, nekim drugim sektorima koji se na to naslanjaju, kao o sektorima koji imaju ogromne dobiti. Međutim, paradoks je da zaposleni u tim sektorima imaju izuzetno niska primanja, velikim dijelom ispod prosječnih primanja u zemlji, a dijelom i ispod medijalnih primanja. I upravo u tim sustavima izuzetno teško teče kolektivno pregovaranje za povećanje plaća. Znači dobiti se kreću i preko milijarde ili blizu toga iznosa, a istovremeno dio ljudi u tim sustavima ima minimalne plaće ili plaće između minimalne i medijalne. Na drugoj strani postoji jedan sve veći dio privatnih tvrtki koje ne mogu slijediti ni ovaj ritam jer im je bio snažan ulazni udar cijena plina i struje. Kod njih je problem što je prostor za podizanje plaća ostao izuzetno mali ili ga nema. I tu bi trebalo tražiti nekakve modele pomoći kako bi i sustavi mogli financirati povećanje plaća. Država, uostalom i svojim vlastitim poduzećima kojima je uvijek odbijala pomoći zbog pravila EU treba tražiti modele pomoći jer i tu svi nisu u istoj situaciji.

Andrej Plenković
"Vlada pregovarati mora jer povećanje plaća u javnom sektoru ne znači „čarapiranje“ novaca" (FOTO: HINA/Mario Strmotić)

Međutim, kada se govori o privatnom sektoru tu su mahom mala i srednja poduzeća u kojima nema sindikalne organiziranosti.

- Neovisno o stanju društvenoga povjerenja, a u sklopu njega je i povjerenja u sindikate koje nije visoko, u dijelu tvrtki u kojima se i bolje poslovalo sindikati nisu mogli niti ući, što zbog poslodavaca, a i zbog toga što dio zaposlenih nije pokazivao nekakav interes. Primjerice, i u telekomunikacijama, u velikim sustavima, sindikati postoje. Međutim, u malim sustavima u pravilu ne postoje. Dapače, postoje veliki otpori i za kolektivno pregovaranje, za gransko kolektivno pregovaranje uz obrazloženje da njih bilo kakav kolektivni ugovor sputava u dinamici promjena koje su im nužne da bi mogli funkcionirati na suvremenom tržištu. Tu treba prvo motivirati radnike da se učlanjuju, a s druge strane javne vlasti bi trebale dati potpore za rast plaća. Naravno, uz kontrolu trošenja sredstava, kao što se bez obzira na hrpu nespretnosti u početku radilo za Covid potpore. Znači, kako su se davale potpore za očuvanje radnih mjesta u Covid krizi, tako bi se sada trebale davati za povećanje plaća. Dijelom bi to trebalo biti nepovratno, a dijelom povratno.

Znači li to da bi država trebala poticati poslodavce da kolektivno pregovaraju s radnicima kako bi s druge strane osigurali neke benefite od države?

- Tako je, a tamo gdje toga nema država bi aktivnije trebala ulaziti u nadzor. Činjenica je da mehanizma nema. Nama se javlja hrpa poslodavaca, i kažu da u redu je što govorite, ali onda iznesu podatke o ogromni ulaznim troškovima … Kažu, nama je toliko porastao taj ulazni dio da dobrim dijelom to ne mogu „iskrcati“ u krajnje cijene, a znamo da to sve skupa vrši pritisak na naše radnike i treba nam nekakav model da nam se taj ulaz troškova smanji. Tada bi dio sredstava mogli prenamijeniti za radnike. S tim da je vrlo jasno da sada čak i dio sredstva namijenjenih investicijama, koliko god je to nepopularno, treba zaustaviti. 

Dakle, smatrate da Vlada treba donijeti set mjera poput onih koje su postojale za vrijeme Covid krize za očuvanje radnih mjesta, uz privremeno zaustavljanje ovrha, blokada, subvencije proizvođačima za ulazne troškove i repromaterijal … 

- Sasvim sigurno, jer kao što sam već rekao vlada nema širok manevarski prostor kada je riječ o cijelom nizu područja. Ona još, primjerice, može nešto napraviti kada je riječ o privremenom spuštanju PDV-a na električnu energiju, plin. Međutim, kada je riječ o hrani tu je PDV takav kakav je i nema tu drugih mogućnosti. Tu treba raditi ulazne potpore proizvođačima. Kada je riječ svemu drugome, onda treba vidjeti kako napraviti neki sličan model onom za očuvanje radnih mjesta za vrijeme Covida. Poučeni onim što se događalo tijekom Covida, svim propustima koji su se događali i uz informatizaciju društva koja danas postoji, sasvim sigurno javne vlasti za svaku lipu mogu tražiti izvješća iz kojih će se vidjeti kako su sredstva trošena. I tu vrlo jasno treba odrediti i kazne za sve one koji ta sredstva ne bi namjenski trošili.

Kako očekivati da će Vlada poticati socijalne partnere na kolektivno pregovaranje kada nije bila blagonaklona prema ciljevima Europske komisije koja govori o potrebi da se 70 posto radnika obuhvati kolektivnim ugovorima?

- To je bilo nešto što je, zapravo, začudno. Istovremeno je predsjednik Vlade vrlo jasno zauzimao taj stav i govorio u ime Hrvatske. I u zemlji su se, u javnosti, javne vlast zauzimale za promicanje kolektivnog pregovaranja, a onda su počeli stvarati otpore oko tih ciljeva. U razgovoru s nama objašnjavali su da zapravo to nije bila nekakva namjera protivljenja, nego da su sumnjali u mogućnost da se takvo nešto u zemlji može napraviti pa su htjeli izbjeći obveze. Međutim, obveze nisu bile tako kruto postavljene jer je stajalo da će se težiti ka tome, a tamo gdje to nije postignuto da će javne vlasti zajedno sa socijalnim partnerima napraviti nekakve projekcije putem kojih će se doći do cilja u nekom razdoblju. Postoji tu, sasvim sigurno dvostrukog govora kada je riječ o našim javnim vlastima. Ali i oni sami, čini mi se, pomalo uviđaju da je nužno zauzimati se za to kolektivno pregovaranje. Znamo primjer HPB-a, banke u državnom vlasništvu u kojoj imamo ogroman otpor kolektivnom pregovaranju, za razliku od nekih privatnih banaka gdje se sasvim normalno pregovara. U HPB-u javne vlasti ne uspijevaju ostvariti neki utjecaj. Rekao bih da je to također nekakvo bagateliziranje problema i kada je riječ o verbalizmu puno se toga kaže, a kada je riječ o praksi da se to ne primjenjuje na isti način. To su ta dva lica istih vlasti. Kolektivno pregovaranje je silno važno jednako kao i sindikalno organiziranje. I jedno i drugo bi javne vlasti trebale snažno poticati, a to bi trebale poticati i reprezentativne poslodavačke udruge, pritom mislim na HUP.

Zatvoreno je javno savjetovanje o izmjenama Zakona o radu, preko 700 primjedbi je na taj tekst kojim se, među ostalim, uvodi mogućnost pogodnosti koje sindikati mogu ugovoriti samo za svoje članove. Očekujete li da će se ta odredba naći na ocjeni ustavnosti?

- Sasvim je izvjesno da će se ići na ocjenu ustavnosti te odredbe, to su neki već i najavili. Međutim, napomenuo bih da za razliku od prošli put kada je to bilo ugrađeno u zakon i kada su sindikati to u potpunosti podupirali, sada imamo odredbu koja unosi razdor među same sindikate. Koliko god ona drži vodu u jednoj socijalnoj Sloveniji ili Njemačkoj gdje je to već testirano i na sudovima, ovdje govorimo o tome da ona donosi nešto što bi se moglo zvati nepravdom unutar samih sindikata. Žudnja svih skupa za jačanjem sindikalnog utjecaja, jačanja sindikata ne bi smjela biti u korist jednih, a na štetu drugih sindikata. Ovako formulirana odredba vuče u tom pravcu.

Sindikati
"Trebamo težiti tome da se što veći broj ljudi sindikalno organizira" (FOTO: Novilist.hr)

Mislite na lošiji položaj nereprezentativnih sindikata?

- Tako je. No, čak se ne tiče samo onih koji su reprezentativni za kolektivno pregovaranje nego je još suženo i na one koji su potpisnici kolektivnog ugovora. To znači da sindikat koji tijekom pregovora odustane i ne želi potpisati kolektivni ugovor (a da pritom preostali sindikati ili sindikat koji sudjeluje u pregovorima ima više od 50 posto plus jednoga člana od ukupnog broja članova onih sindikata koji su bili reprezentativni i krenuli u kolektivno pregovaranje) ne bi ostvario pogodnosti za svoje članove. Suština te nepravde je da onima koji su reprezentativni i koji su potpisnici kolektivnog ugovora daje pravo da njegovi članovi ili njihovi članovi ostvare neka veća prava. To će biti izravni poticaj, pogotovo u uvjetima ovako malih primanja u Hrvatskoj, članovima nereprezentativnih sindikata, sindikata nepotpisnika kolektivnih ugovora na izlazak iz sindikata u kojima su bili do tada i učlanjuju u sindikate koji su potpisnici kolektivnog ugovora. Nama se u NHS-u čini da je to ipak poticanje jedne neravnoteže i neravnopravnosti. Ovakva odredba može donijeti dodatnu podijeljenost među sindikatima, dodatno sučeljavanje, a to nije dobro. Ona će obeshrabriti i sve nove sindikate da se osnivaju. Tako da bi tu trebalo tražiti neke druge modele, iako neke kolege misle drukčije. Čini mi se da mi ovdje trebamo nadrasti žudnju da netko bude najveći ili veći od nekog drugog. Ponajprije trebamo težiti tome da se što veći broj ljudi sindikalno organizira, da se učlanjuju u sindikata, pa i nereprezentativne. To je ono što bi nam svima trebao biti cilj. A to područje međusobnog sučeljavanja, borbe za prevlast, za članove trebalo bi biti nešto što nudimo kroz svoj statut, svoje povlastice za članove sindikata.

Znači, kao što ni Zakon o reprezentativnosti nije doveo do okrupnjavanja scene neće ni ta o „sindikalnom doprinosu“, barem ne na prirodan način. Zakonske izmjene dijelom pokušavaju pokriti i radnike u novim oblicima rada. Čini se da sindikati pomalo kaskaju za promjenama u svijetu rada, članstvo pada, sindikata je puno …

- U mnogočemu sindikati kaskaju, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Trend smanjenja članova sindikata je takav kako raste kvaliteta života i kako rastu prava radnika u pojedinim područjima. Tako sve većem broju novih radnika koji dolaze u sustav rada, koji su i odgajani za individualizam i koji taj jedan kolektivni zanos zajedničkog rada kroz sindikat zapravo ne vide, ne poznaju, njima taj rast plaća i materijalnih prava daje i nekako za pravo da bili članovi ili ne bili ta prava postoje. Dobar dio njih nije svjestan da je to za njih izborio sindikat. Ljudi misle da im sve to skupa pripada, od prava na prijevoz, jubilarnih nagrada, toplog obroka … I da to poslodavac daje zato što je to zakon zatražio. No, to nije tako. Vrijeme koje dolazi je vrijeme koje će postajati sve teže za radnike. Očito je da radnici nemaju dovoljno snage izboriti se za nekakvu ravnopravniju podjelu onoga što se stvara kao nova vrijednost. Radnicima preostaje samo i jedino udruživanje u sindikate. Paradoksalno je da je u Hrvatskoj zapravo tako mali broj radnika članova sindikata. I tu je dijelom odgovornost i samih sindikata. Sindikati se sve više, što je jedan krivi pravac, zatvaraju unutar sebe i samo gledaju koliko su moćni u odnosu na svog poslodavca ili svoje poslodavce, kapacitiraju se iznutra za kolektivno pregovaranje. Ne gledaju neku širu sliku. I koliko god pojedinačno bili jaki, imali sredstava od članarine, mogli angažirati stručnjake, mogli zapošljavati ljude, toliko su oni ipak atomizirani. Svaki djeluje unutar svoga atoma, svaki ima neku svoju jezgru, elektrone koji se kreću uokolo. I to je problem koji je sve više nazočan u Hrvatskoj. Mi imamo, manji broj sindikata u odnosu na onu proklijalost koja se dogodila ranih devedesetih. To je dobro jer se smanjuje broj sindikata, ali nažalost smanjuje se i broj članova, broj radnika. Devedesete smo imali tri radnika na jednog umirovljenika. Ako se ne varam, danas je 1:1,23. Sindikati bi trebali neke stvari mijenjati. Treba izaći iz svojih okvira granskih ili sindikata poduzeća i jačati se za kolektivno pregovaranje, za nove članove. Poslodavci su sve više i u stanju platiti i stručnjake koji će sa svojim radovima u javnosti poticati promjene koje idu u korist poslodavcima. Javne vlasti su često ovisne o tim poslodavcima, o njihovom novcu za predizborne kampanje ili za bilo što drugo pa su i naklonjeniji njima. S treće strane postoji i dio mladih snaga u javnim vlastima koje su odgojene na jednom malo drugačijem modelu, liberalističkom modelu. Nama u Hrvatskoj nedostaje stvaranje nekakve protuteže. Moramo ojačati sindikalna vodstva, silno ojačati sindikalne središnjice zato da bi one mogle javno utjecati na zakonske promjene.

Promjene su, dakle, nužne ne samo u pojedinačnim sindikatima već i centralama u koje se dio njih udružuje. No, ta uža suradnja i centrala desetljećima je pitanje koje se pokreće i ne realizira, nije li već kasno za neke promjene?

- Pomalo nas vrijeme gazi. Neke od tih postupaka je trebalo raditi već ranije i bilo je raznih razloga zašto se to nije događalo, od međusobne konkurentnost ne samo među središnjicama nego i među sindikatima do nacionalne vidljivosti i propitkivanja koga ima više u medijima. To nije dobro za sindikalni pokret. Neke promjene trebaju nastupiti. No još uvijek ta žudnja tko je veći, tko je jači, tko će kome nekoga oteti, ta neka slavodobitnost još uvijek probija i ona nije dobra. Rekao bih da nama svima na sindikalnoj strani nedostaje nekakve dodatne edukacije, predviđanja kuda sve to skupa ide. Nedostaje nam struke, imamo pravnike, ekonomiste i oni izuzetno dobro rade svoj posao. Ali nama treba više od toga, kada poslodavci mogu platiti istraživanja, angažirati različite institute, onda je jasno da to nedostaje na našoj razini. Tu treba progledati. I razmišljati na način - da mi jesmo velik i moćan sindikat, imamo rezultate iza sebe, sklapamo kolektivne ugovore, ali nama sada više nego ikada treba nadgradnja. Trebamo uložiti u puno širu struku, u sociologe, psihologe, različite analitičare i kada idemo pregovarati pred poslodavca dolazimo jednako oboružani dokumentima, analizama koje nam je naša središnjica pripremila. Nužno nam je, dakle, stručno jačanje središnjica nauštrb dijela sredstava iz naših sindikata koji idu u nekakve pričuve, iz kojih se još uvijek veliki dio troši i na izlete, nekakve šunke i nekakva druga povratna davanja. U trom kontekstu treba razumijevati zašto je nužno okrupnjivanje. Sjetimo se kada smo uspjeli i oko mirovinske reforme, onda kada smo se zbili na hrpu, koliko god je bilo nepovjerenja.

Vrijeme dijeljenja sindikalnih šunki nestaje?

- Tako je. To se može provesti jedino zajedničkim radom i edukacijom od vrha prema dole. Namjesto da sindikati djeluju samo na području reakcije trebamo se dovesti da, uz sve redovite aktivnosti, pripremamo svoje prijedloge propisa i zakona i da onda imamo dovoljno snage pritisnuti da se to realizira. Iz reakcije krenuti u akciju. Ali bojim se da su sindikati pomalo krenuli u jednom potpuno krivom pravcu i da se pod hitno trebaju vratiti natrag.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA

Reflektor

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OJAČAVANJE DESNICE: Diletantizam i veliki troškovi

    13.09.2022.

    Boris Pavelić

    OJAČAVANJE DESNICE: Diletantizam i veliki troškovi

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Pošto ženski život?

    03.09.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Pošto ženski život?

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Što će biti s nama sutra?

    20.08.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Što će biti s nama sutra?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije