Tekst u cjelosti prenosimo s portala za društvene, religijske i kulturne teme Polis i toplo vam preporučamo da obratite pažnju na ovu internetsku adresu

Političke i društvene promjene krajem osamdesetih godina na ovim prostorima promijenile su mjesto i ulogu religije u javnosti, pa su religijski sadržaji na velika vrata ušli u svijet radija i televizije, a kasnije i interneta i društvenih mreža. Danas svatko može objavljivati svoje propovijedi, ali u toj propovjedničkoj audio-vizualnoj kakofoniji malo toga je vrijedno. Neki vjernici se udaljavaju i od Crkve i od vjere upravo zbog loših, sablažnjivih i uvredljivih propovijedi naprasitih svećenika. Trenutna pandemija koronavirusa, za vrijeme koje su svećenici masovno prenosili mise, pobožnosti i svoje propovijedi i duhovne nagovore, pokazala je siromaštvo i bijedu propovjedništva, slabo teološko znanje, neupućenost u teme o kojima se govori i odsutnost odgovornosti za izgovorenu riječ.

Prošle nedjelje, 25. travnja, Hrvatska radiotelevizija, koju gledaju i bosansko-hercegovački katolici, prenosila je svetu misu iz crkve Predragocjene krvi Kristove iz Prozorja, malog mjesta pokraj Dugog Sela. Misu je predvodio dominikanac fra Dominik Kristijan Gerbic i tom prilikom održao i propovijed koja je sablaznila i skandalizirala dio javnosti i koja je po tko zna koji put u javnosti pokazala ružno lice Katoličke crkve, ideološku zabludjelost njezinih svećenika i nisku teološku i propovjedničku razinu.

Prije nego se osvrnemo na spomenutu propovijed i općenito na duh propovjedništva hrvatskih katoličkih svećenika i biskupa, treba kazati da su religijski sadržaji na Hrvatskoj televiziji i općenito u medijima na ovim prostorima velikim dijelom nekvalitetni. Ni Katolička crkva ni Hrvatska televizija nisu u ovih trideset godina uspjele obrazovati ljude (novinare) koji bi suvislo, kompetentno i razumljivo mogli govoriti o religijskim temama. Zato se i događa da o religijskim i crkvenim temama pišu novinari kao što je primjerice Darko Pavičić iz Večernjeg lista, dnevnog lista koji u svojoj bosansko-hercegovačkoj varijanti funkcionira kao organ lokalne Crkve. Novinar Pavičić se predstavlja kao tajni agent zagrebačkog Kaptola i Crkve u Hrvata, koji zna tajne biskupskih i svećeničkih dvora, koji u duhu obavještajca instrumentalizira ono najsvetije u vjeri kako bi se dodvorio crkvenim vlastima. Nekadašnji novinar zagrebačkog Vjesnika, da i to spomenemo, među posljednjima je u bivšem sistemu pisao negativno protiv Alojzija Stepinca i o „duhu stepinštine“, da bi u međuvremenu, nakon tobožnjeg obraćenja, promijenio svoje stavove i prilagodio ih trenutnoj političkoj situaciji i željama svojih poslodavaca. Mnoštvo je takvih novinara u javnom prostoru, i iz crkvenih i iz laičkih krugova. Katolički mediji i religijski sadržaji u sekularnim medijima lošiji su dio ionako srozane medijske scene.

Autor teksta - fra Drago Bojić (FOTO: Lupiga.Com)

Na nedjelju Dobrog pastira, svećenik Gerbic govorio je o značenju biblijskog pojma Dobrog pastira, pokušavajući ga aktualizirati za sadašnje vrijeme i okolnosti u kojima žive katolici u Hrvatskoj. Bila je to nesuvisla propovijed, bez biblijsko-egzegetske utemeljenosti i pastoralno-teološke refleksije, crkveno-politički pamflet koji s Dobrim pastirom, Isusom iz Nazareta, njegovom porukom i kršćanskom duhovnošću nema ništa zajedničko. Govorio je Gerbic o uzornom pastiru Alojziju Stepincu i njegovom suprotstavljanju „komunističkoj nemani“, o pandemiji koronavirusa i Crkvi koja se slušajući propise civilnih vlasti odrekla vjere i sakramenata, naklapao je ponešto i o sadašnjoj hrvatskoj politici, natucao o simulakrumu i biopolitici, naricao o teškom stanju hrvatskog naroda i lošem odnosu prema braniteljima i domovinskom ratu, upozoravao na opasnost političke ljevice, a spomenuo je u propovjedničkom zanosu i „bradate sveštenike opasnih namjera“, misleći pritom na patrijarha Porfirija i pravoslavne svećenike. Ukratko, bio je to propovjednički galimatijas posve u duhu sadašnje odduhovljene propovjedničke kulture u Crkvi u Hrvata.

Budući da se dominikanci u Katoličkoj crkvi službeno nazivaju redom propovjednika (OP – ordo praedicatorum), Gerbic je svojom propovijeđu iznevjerio dominikansku tradiciju propovijedanja i dominikansku teološku misao i nastupio u duhu dominikanskih inkvizitora koji su u prošlosti sumnjičili i progonili mnoge pravedne i čestite ljude. Kakvo omalovažavanje velikih teologa iz vlastite zajednice, primjerice jednog od najvećih teologa u povijesti Crkve, dominikanca Tome Akvinskog, ili njegovih dostojnih nasljednika u 20. stoljeću – Y. Congara, M. D. Chenua i E. Schillebeeckxa.

Dan poslije, 26. travnja, bijeli fratar Gerbic gostovao je u emisiji Bujica lokalne zagrebačke komercijalne televizije Z1, u emisiji koju uređuje i vodi jedan od najviđenijih i najglasnijih nacionalista u Hrvatskoj koji je svojevremeno pravomoćno osuđen za plaćanje usluga prostitutki kokainom. Unatoč tome, njegovu emisiju mnogi svećenici, redovnici, časne sestre i pobožni katolici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini konzumiraju redovito i na narkomanski način. Gerbic je, navođen od Bujanca i ponesen trenutnom slavom i podrškom hrvatskih katolika, čime se pohvalio u emisiji, ponovio svoje stavove iz propovijedi i izgovorio mnoštvo drugih nebuloza.

Dominikanac Gerbic bi trebao znati da se Evanđelje o Dobrom pastiru i najamnicima (lošim pastirima) odnosi prije svega na njega kao svećenika i na druge svećenike i biskupe, na kritičko sagledavanje njihovog djelovanja. Upravo svećenici i biskupi se često ponašaju kao neodgovorni, bezosjećajni i sebični najamnici kojima nije stalo do ljudi, koji ne poznaju ljude i njihove nevolje, koji manipuliraju svojim stadom kako bi ga lakše mogli izrabljivati. Gerbiceva propovijed je više propovijed najamnika koji bježi od samokritike i odgovornosti, upire prstom u druge, zavodi svojim govorom ljude i odvlači im pozornost od njihovih stvarnih problema. Tako ne govore i ne propovijedaju dobri pastiri.

Po završetku mise, Hrvatska radiotelevizija se tobože ogradila od stavova svećenika Gerbica, iako su stavovi izneseni u propovijedi zapravo i njezini stavovi, jer je upravo ta televizija dosta pridonijela tome da ljudi u Hrvatskoj imaju takve stavove, među njima i mladi katolički svećenici poput Gerbica. Ne smije se umanjivati osobna odgovornost svećenika Gerbica za ono što je izrekao u nedjelju, ali treba dodati i to da je on dijelom „produkt“ tridesetogodišnje ideološke indoktrinacije u kojoj su sudjelovali i sudjeluju i Crkva u Hrvata i hrvatska državna i nacionalna politika, i Hrvatska televizija i većina hrvatskih medija. Stavovi koje je dominikanac Gerbic izrekao u svojoj propovijedi, stavovi su i mnogih biskupa i svećenika, ali i većine katolika i Hrvata u Hrvatskoj. Čemu, dakle, ograđivanje od nečega što su glavni svjetonazori Crkve u Hrvata i njezine filijale Hrvatske radio-televizije.

Dio hrvatskih medija već je u nedjelju prenio sažetak sramotne propovijedi. Neki mediji i društvene mreže su hvalili televizijski nastup svećenika Gerbica, a neki su, primjerice kao portal Međugorje-info.com objavili cijelu propovijed, uz popratnu najavu da je riječ o „snažnoj propovijedi“. Taj portal, kao i drugi mediji koji se vežu uz Međugorje, desetljećima ideološki truje i duhovno razbolijeva katolike na ovim prostorima, objavljujući upravo sadržaje kao što je propovijed o kojoj pišemo. Zato ćemo u nastavku teksta kazati nešto o međugorskoj duhovnosti, o medijima koji proizvode i šire tu duhovnost, i općenito o katoličkim medijima koji manipuliraju vjernicima.

Međugorska duhovnost, treba to stalno ponavljati, temelji se na lažnim i umišljenim privatnim objavama. Ona jeftinim i sladunjavim vjerskim frazama zavodi ljude, oslobađa ih napora mišljenja i servira im u međugorskoj marijanskoj radionici zgotovljene recepte vjere. Ta individualistička duhovnost tobože duhovnog samousavršavanja, ali i samobogaćenja kod njezinih istaknutijih pripadnika, svećenika-karizmatika i njihovih najbližih suradnika putem takozvanih financijskih blagoslova, uglavnom je izmještena iz stvarnog života i odvojena od ljudi s kojima se živi. Ona unosi razdore i podjele u međuljudske odnose, uništava bračno i obiteljsko zajedništvo, uvlači se u intimu ljudi i zloupotrebljava najsvetije ljudske tajne. Međugorsko duhovnjaštvo pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji svodi na kult svakodnevnog stresnog i grozničavog moljenja krunice uglavnom bez autorefleksije i promjene životne prakse. Ta duhovnost pojačava nesreću ljudi, produbljuje njihov očaj i pretvara ih u pobožne i bogobojazne mrzitelje sreće i radosti ljudi. Duhovnost je to koja je velikim dijelom i fundamentalistička i nacionalistička i neprijateljski nastrojena prema ljudima drugih vjera i nacija.

Međugorsko duhovnjaštvo pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji svodi na kult svakodnevnog stresnog i grozničavog moljenja krunice uglavnom bez autorefleksije i promjene životne prakse (FOTO: Lupiga.Com)

Ništa tako ne obezvrjeđuje vjeru i duhovnost katolika na ovim prostorima kao međugorski mediji (primjerice Radio Mir Međugorje), ali i neki drugi katolički mediji, među njima posljednjih godina i komercijalna televizija Laudato.hr i mnogi internetski portali s katoličkim predznakom. Neki od tih sadržaja, riječ je ponajprije o propovijedima i katehezama dijela svećenika, u doslovnom smislu su duhovni otrovi koje pobožni katolici u ogromnim količinama konzumiraju i raspršuju po društvenim mrežama. Međugorska duhovnost i slične karizmatske duhovnosti ne žele da ljudi misle i sazrijevaju u svojoj vjeri, nego ih konstantno infantiliziraju i pretvaraju u duhovne pacijente. Propovijedi svećenika koji zagovaraju i šire tu vrstu duhovnosti nastaju otprilike po sljedećem receptu: malo patetike i usiljene pobožnosti, malo seksualnog morala i iživljavanja nad grijesima ljudi, malo nacionalizma i fanatizma, i sve to začinjeno praznim duhovnjačkim frazama. Spomenimo i to da već izvještačeni izrazi lica, grimase i gestikulacije tih svećenika i njihovih simpatizera na duhovnim seansama upućuju na ozbiljne mentalne i psihičke poremećaje.

No, vratimo se temi propovijedanja. Propovijedati nije jednostavno, pogotovo ne u današnjem svijetu u kojem je toliko ispraznog govora, toliko bučnih riječi i neobvezujućeg brbljanja, toliko devalviranja najuzvišenijih riječi i njihovog značenja. Nije lako propovijedati u svijetu u kojem su slušatelji (vjernici) često obrazovaniji od svećenika, u svijetu u kojem se važe svaka riječ i u kojem često nema želje za slušanjem, u kojem mnogi ljudi isključivo žele da se čuje njihov glas i njihove riječi, bez zanimanja za druge i bez strpljivosti da se saslušaju drugi. Nije lako propovijedati ni zbog toga što su mnoge svećeničke i biskupske propovijedi kompromitirale dostojanstvo propovjedničkog govora. Na velikim crkvenim slavljima, primjerice uz blagdane Uskrsa, Božića ili Velike Gospe, konstantno slušamo politizirane propovijedi biskupa i svećenika, propovijedi u kojima se ideološki razračunavaju s drugima. Takve populistički intonirane i sadržajno ideologizirane i indoktrinirane propovijedi otjerale su mnoge ljude iz Crkve, a neke iz same vjere. Svećenici nacionalnog koji se isključivo bave dnevno-političkim temama i koji se tobože brinu za sudbinu države, nacije i naroda, iskvarili su taj isti narod koji sve svoje zloće pokriva navodnim rodoljubljem i bogoljubljem. U takvoj duhovnoj atmosferi zaglušuju se proročki glasovi, a one koji se usude proročki progovoriti, etiketira se izdajnicima i nevjernicima.

Da bi nastala suvisla propovijed potrebno je puno truda, puno čitanja (ne samo teologije) i puno mišljenja. Propovijed je susret s Božjom riječi, a pred Božjom riječi treba stajati sa strahopoštovanjem, imajući na umu da nas ona nadilazi i nastojeći da svojim ljudskim govorom ne oskvrnemo njezin misterij, da ju pogrešno i selektivno ne interpretiramo, da joj ne dodajemo ono što joj ne pripada, ali i da joj ne oduzimamo ono što ona jest. I pred ljudima kojima se propovijeda treba stajati sa strahopoštovanjem, pazeći na svaku izgovorenu riječ, sa sviješću o vlastitom neznanju, imajući na umu da teška i neodmjerena riječ može raniti i zaboljeti ljude. Propovijed bi uvijek trebala imati proročku dimenziju, utemeljeni kritički i analitički osvrt na sadašnju crkvenu praksu svećenika i vjernika. Svećenički govor ne smije biti govor koji je društveno i vjernički poželjan, koji povlađuje većini i zanemaruje manjinu, koji bježi od stvarnih problema ljudi. Nikakvo zaobilaženje važnih tema, nikakvo zatvaranje očiju, nijemost i šutnja pred ljudskom patnjom i pred zlom, pogotovo zlom u vlastitim redovima.

Ne smije se umanjivati osobna odgovornost svećenika Gerbica za ono što je izrekao u nedjelju, ali treba dodati i to da je on dijelom „produkt“ tridesetogodišnje ideološke indoktrinacije u kojoj su sudjelovali i sudjeluju i Crkva u Hrvata i hrvatska državna i nacionalna politika, i Hrvatska televizija i većina hrvatskih medij (FOTO: HINA)

Ali propovijedi se ne mogu i ne smiju svoditi na opomene i upozorenja, pogotovo ne na kritizerstvo i moraliziranja kojima su mnogi svećenici skloni. Propovijed mora biti i utjeha i putokaz vjernicima, bez propovjedničke oholosti i obijesti, bez propovijedanja sebe i institucije kojoj se pripada, bez ponižavanja ljudi i iživljavanja nad njihovim slabostima. Kad je Isus govorio i propovijedao, nastupao je proročki, raskrinkavao političke i religijske laži, znao je kritički govoriti i narodu i svojim učenicima, ali ih nikad nije ostavljao bez utjehe i nade. U susretu s ljudima nastojao je razumjeti njihove boli i patnje, želio je dati smisao njihovim životima upravo u iskustvima dubokog besmisla, probuditi u njima njihovu bolju stranu i onda kad su sami odustajali od sebe i kad su ih drugi prezreli i odbacili, potaknuti ih na put dobra i obraćenja. Kad je svoje učenike slao u svijet, savjetovao im je da ljubazno, bez oholosti i nadmoći susreću ljude, da liječe njihove rane, da im opraštaju grijehe, da ih oslobađaju tereta prošlosti i potiču na novi početak.

Još davno je oštroumni kritičar religije Miroslav Krleža u eseju o Erazmu Roterdamskom (1469.-1536.), nizozemskom humanistu, filozofu i filologu, koji se s jednakom kritičnošću i prema katolicima i luterancima borio protiv nemišljenja, neobrazovanosti i gluposti, pisao o svećenicima kao „sklerotičnim sofistima nebeske mudrosti, lažljivcima i neznalicama koji igraju ulogu sveznadara, nametljivim kočopernim pijetlovima koji kukuriječu na bunjištima pameti.“ Kad se danas sagledaju propovijedi i javni nastupi mnogih hrvatskih katoličkih svećenika, onda je, da se ponovno poslužimo Krležinim riječima, doista ponekad riječ o „nečuvenim papazjanijama najblesavijih i u nebo vapijućih gluposti“. Takve propovijedi zamagljuju i zamračuju radosnu vijest Isusa iz Nazareta, a Katoličku crkvu predstavljaju kao zajednicu duhovnih luđaka i neprosvijećenih fanatika koju, između ostalog i zbog stavova i propovijedi njezinih biskupa i svećenika, napušta sve veći broj ljudi.

Jedan od najvećih katoličkih teologa 20. stoljeća, njemački teolog Karl Rahner (1904.-1984.) pisao je u više navrata pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća o svećenicima i svećeničkoj egzistenciji. Rahner je, da parafraziramo dio njegovih misli, smatrao kako bi svećenik u budućnosti prije svega trebao biti mistik, produhovljeni navjestitelj, osoba humanosti, vjerodostojnosti i istine, čovjek koji je uvijek otvoren novome i koji traži novi jezik naviještanja, čovjek diskretne religioznosti koji respektira nekatoličke, nekršćanske zajednice i pripadnike drugih religija i svjetonazora, koji se neće pretvoriti u bezosjećajnog i površnog funkcionara, koji će se zauzimati za slobodu riječi i mogućnost kritike i unutar Crkve, koji će sebe i druge odgajati za slobodu – sve to u angažiranoj ljubavi i služenju ljudima i Bogu.

Dominikanac Dominik Kristijan Gerbic je u svojoj propovijedi papagajski izrecitirao dio stavova koji su istodobno i stavovi većine redovničkih i crkvenih poglavara, ali i dijela hrvatskih katoličkih teologa koji umanjuju važnost mišljenja i filozofsko-teološkog studija. Uz časne iznimke, teologija je na katoličkim fakultetima u Hrvatskoj, pokazuju to i javni nastupi dijela profesora teologije, više u službi obrane države, nacije i Crkve, a manje u službi naviještanja radosne vijesti. Riječ je često i o konzervativnoj teologiji koja je u stalnom sukobu sa suvremenim svijetom, o teologiji koja proizvodi fundamentalistički nastrojene redovnike i svećenike, bezlične crkvene birokrate, karijeriste i menadžere, karizmatike sa psihopatološkim simptomima, mračne i zaslijepljene duhovnjake. U takvoj atmosferi u kojoj se zaglušuje i odbacuje misao ozbiljnih teologa i obezvrjeđuje važnost studija, odrastaju, školuju se i sazrijevaju današnji svećenici. Za redovničke i crkvene poglavare je pritom najvažnije da su kandidati pobožni, pa makar ta pobožnost često bila lažna i izvještačena, da su crkveno poslušni, da bespogovorno slušaju poglavare i da im se dodvoravaju, i da su dobri Hrvati, bez kritičkog odnosa prema vlastitom narodu, njegovoj prošlosti i sadašnjim političkim uvjerenjima.

Propovijed dominikanca Gerbica nije nikakav incident. Tako propovijeda većina hrvatskih svećenika i biskupa. To nisu propovijedi dobrih pastira, nego propovijedi goropadnih najamnika. Takve propovijedi su drska negacija Evanđelja Isusa iz Nazareta, i istodobno prezir i ignoriranje stvarnih problema ljudi.

Lupiga.Com via Polis

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube