"S predsjednikom Srbije sastao sam se kod zubara, a onda je trebalo napasti Kosovo"

ritn by: Lupiga.Com | 17.09.2024.

Britanci na čelu s Tonyjem Blairom namjeravali su, osim bombardiranja Beograda, izvesti i kopnenu invaziju na Srbiju, Ibrahima Rugovu iz kućnog pritvora spasio je katolički župnik, a dosta toga uoči NATO intervencije u Miloševićevoj Jugoslaviji odlučeno je i u jednoj zubarskoj ordinaciji u Rimu gdje je Italiji poručeno da "NATO neće imati hrabrosti za napad". Tako, barem, tvrdi bivši talijanski premijer Massimo D'Alema u intervjuu za list Corriere della Sera. Neki detalji nakon 25 godina pomalo mu se gube pa smo ga uhvatili u vremenskom raskoraku... Možda, kao i mnogi prije njega, malo i uljepšava svoju ulogu ali nema sumnje kako ondašnji premijer i današnja siva eminencija talijanske ljevice otkriva do sada posve nepoznate detalje koji su se na međunarodnoj političkoj sceni odigrali uoči i tijekom dva i pol mjeseca posljednjeg okršaja na Balkanu u 20. stoljeću.

Intervju Francesca Verderamija s Massimom D'Alemom objavljen je u talijanskom dnevniku Corriere della Sera, 16. rujna 2024. godine pod naslovom "Predsjednika Srbije vidio sam u ordinaciji svog zubara. Onda je trebalo napasti Kosovo".

Preveo Mladen Barbarić

Massimo D'Alema 21. listopada 1998. godine ulazi u Palazzo Chigi (sjedište talijanske vlade u Rimu, op.p.) u ulozi premijera praćen proročanstvom (bivšeg predsjednika republike, op. p.) Francesca Cossige koji je (tada u ulozi doživotnog senatora, op.a) izjavio kako će „lider ljevice imati ključnu ulogu u ratu na Kosovu”. I uistinu, pet mjeseci kasnije, rat je buknuo.

Postoji, stoga, i razlog radi kojega prvi premijer postkomunist u povijesti republike (Komunistička partija Italije nikada nije sudjelovala u vlasti, a tek su 1996. godine njene dvije sljednice, Partito Democratico della Sinistra, Demokratska stranka ljevice i Riforndazione Comunista, Novooformljeni komunisti, u okviru koalicije lijevog centra sudjelovali u vladi tadašnjeg premijera Romana Prodija koja zbog rebalansa proračuna u jesen 1998. godine gubi podršku Novooformljenih komunista i pada, op.p.) razgovor započinje rečenicom „mi smo bili lojalni saveznici SAD-a ali, zajedno s drugim europskim zemljama, u odnosu koji nije uvijek bio jednostavan”. Upravo zbog toga priču o ratu na Kosovu započinje preludijem.

- Prodijeva namjera da krizu vlade (koju su izazvali Novooformljeni komunisti, op.a.) prekine prijevremenim izborima bila je neizvediva jer je već odobrio "Nalog za aktivaciju", akt kojim vlade NATO saveza svoje vojne snage službeno prepuštaju zapovjedništvu NATO-a. To je bio trenutak vjerojatnog i imanentnog rata. U trenutku kada je pala Prodijeva vlada (21. listopada 1998. godine, op. p.), mi smo bili u predratnom stanju. Tada sam (istog dana, op. p.) otišao kod predsjednika republike (u talijanskom političkom sustavu, predsjednik republike mandat za sastavljanje vlade daje osobi, ne nužno članu parlamenta ili neke stranke, na prijedlog Klubova zastupnika parlamentarne većine, a za koju vjeruju da može sastaviti vladu koja će dobiti povjerenje oba doma parlamenta). Oscar Luigi Scalfaro (tadašnji predsjednik republike, op.p.) bio je jasan: "Vi ste ludi". Izbori se nisu mogli održati i ta je činjenica uvjetovala čitav razvoj krize, a ja sam napravio sve da ne dođe do rata. Sve.

Kako to mislite "sve"?

- Sreo sam se, u jednom vrlo neformalnom kontekstu, s predsjednikom Srbije Milanom Milutinovićem koji je bio čovjek od povjerenja predsjednika jugoslavenske federacije Slobodana Miloševića. Susret je organizirao moj zubar.

"Ne bojimo se tih prijetnji. NATO nikada neće imati hrabrosti da se pojavi u našem dvorištu" - poručivao je Milan Milutinović (FOTO: Darko Dozet/WikiCommons)

Vaš zubar?

- On je radio i živio u Furlansko-Julijskoj regiji na granici između Italije i bivše Jugoslavije, a Milutinović je bio njegov pacijent. Susret je organizirao u ordinaciji u Rimu. Bio je to dramatičan razgovor jer se dogodio dan nakon masakra u Račku (napad na selo Račak u kojem je 15. siječnja 1999. godine ubijeno 45 mještana, op. p.) gdje je srpska paravojska ubila desetine kosovski civila, etničkih Albanaca. Rekao sam mu: "Niste svjesni kako će ta tragedija dovesti do eskalacije i prouzročiti vojnu intervenciju". Cinično mi je odgovorio - "Ne bojimo se tih prijetnji. NATO nikada neće imati hrabrosti da se pojavi u našem dvorištu". To je bio znak kako je riječ o vladajućoj strukturi koja nije bila svjesna što će se dogoditi.

Tada ste se pomirili s činjenicom da će doći do sukoba?

- Ne još. Kada je etničko čišćenje uzelo maha, zajedno s Albanijom smo organizirali humanitarnu misiju na granici s Kosovom. Proveo sam Uskrs (prvi tjedan travnja 1999. godine, op.p.) kod Kukesa (grad na sjeveroistočnoj granici Albanije s Kosovom, op.p.) i vidio tisuće izbjeglica kako bježe od rata. U tom trenutku sam se uvjerio kako vojna intervencija nema alternative.

Tako ste se priklonili vojnoj misiji?

- Prije toga sam s Billom Clintonom održao vrlo osjetljiv razgovor. Taj dijalog s američkim predsjednikom bio je iznimno bitan za nastavak događanja, kao i za ulogu koju je Italija imala u tome. Clinton mi je rekao: "Razumijem da ste u teškoj situaciji. Shvaćam i probleme vaše vlade. Stoga, ukoliko se u sjedištu NATO-a ne usprotivite upotrebi sredstava Saveza, i na raspolaganje stavite vaše vojne baze, neće biti potrebno da Italija direktno sudjeluje. Operacija će biti koordinirana u okviru kvarteta SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka".

Koji je bio vaš odgovor?

- Rekao sam: "Neće biti kvartet već kvintet". Da smo Italiju ostavili u ulozi nosača aviona NATO saveza više ne bi imali nikakve važnosti, nikakvog političkog utjecaja na razvoj krize. I bio je kvintet. Ušli smo u krug zemalja koje su preuzele punu odgovornost i bili na istoj ravni sa saveznicima.

Tako ste im 24. veljače 1999. godine stali uz bok i započeli napad na Jugoslaviju bez mandata UN-a.

- Provedba rata bila je kompleksna uz otvorena neslaganja u kvintetu. Mi smo, na primjer, bili protiv bombardiranja srpskih gradova, a podupirala nas je i Njemačka.

Ali Beograd je svejedno napadnut.

- Te su operacije provodili Amerikanci i Britanci projektilima sa njihovih nosača aviona u Jadranu te letjelicama koje su dolazile iz SAD-a, a koje su gorivom punili tijekom leta. Naše zračne snage koncentrirale su se samo na srpske trupe stacionirane na Kosovu, što je i bila temeljna osnova vojne intervencije.

kos
"Usprkos uvriježenom mišljenju, vojnici su uvijek oprezniji u ratu jer ga poznaju. Zapravo su političari ti koji huškaju na rat." (FOTO: Marietta Amarcord/WikiCommons)

To je bio jedini delikatni trenutak?

- Najdramatičniji se trenutak odvio tijekom travnja 1999. godine na sastanku NATO-a u Washingtonu organiziranom u povodu 50. obljetnice NATO saveza (trodnevni samit održan od 23. do 25. travnja 1999. godine, op.p.). Rat na Kosovu je trajao, a Milošević se nije povlačio. Tijekom jednog od sastanaka smo se podijelili.

Tko je, osim Vas, još bio na sastanku?

- Clinton, engleski premijer Tony Blair, njemački kancelar Schröder, francuski predsjednik Jacques Chirac i premijer španjolske José María Aznar koji je također pozvan. Dakako, prisutan je bio i američki general Wesley Clark, vrhovni zapovjednik NATO-a.

Što se dogodilo?

- Blair, kojeg je podržavao Aznar, je smatrao kako je potrebna prava kopnena invazija. Diskusija je postala vrlo gruba. Italija, Francuska i Njemačka bile su protiv. Clark je rekao: "Napravit ćemo kako nam bude naređeno. Imamo planove, ali nemojte misliti kako ćemo naše vojnike poslati u rat na planine Kosova. Ukoliko odlučimo intervenirati, morat ćemo ući u Srbiju". Formalno je ostao neutralan, ali naglašavajući obujam i rizike operacije pomogao je da prevlada zdrav razum. Usprkos uvriježenom mišljenju, vojnici su uvijek oprezniji u ratu jer ga poznaju. Zapravo su političari ti koji huškaju na rat.

Preostalo je i da Clinton nešto kaže.

- Američki predsjednik je na divan način zaključio raspravu rekavši: "Nećemo napraviti ništa što bi podijelilo Europu. Učinit ćemo samo ono s čime se svi možemo složiti. Predsjednik SAD-a ne može dijeliti Europu". Na taj je način pitanje potencijalne invazije zaključeno. No, ostao je problem kako pronaći političko rješenje. Tijekom čitavog sukoba nitko nikada nije rekao "želimo pobijediti u ratu protiv Srbije". Ta glupa fraza nikada nije izgovorena. Mi smo ponavljali kako je vojni pritisak usmjeren ka povlačenju srpskih trupa s Kosova i zaštiti stanovništva. Trebalo je, dakle, raditi na političkom rješenju, objašnjavao sam Amerikancima.

A oni?

- Italija je bila jedina zemlja koja je u Beogradu imala otvorenu ambasadu i održavala (komunikacijske, op.p.) kanale. Te je kanale potpomagala i Zajednica Sveti Egidije (laička organizacija Katoličke crkve zaslužna, između ostaloga, za mirovne sporazume u Mozambiku 1992. godine i završetak građanskog rata u Gvatemali 1996. godine, op.p.) i, posebice, nadbiskup Vincenzo Paglia (tada župnik crkve Svete Marije na Trastevereu u Rimu, prvi svećenik koji je dobio dozvolu da posjeti Albaniju prije demokratskih izbora 1991. godine, danas nadbiskup u mirovini) koji je imao važnu ulogu u približavanju stavova s vladom (Federativne Republike Jugoslavije, op.p.). Tada sam rekao Clintonu kako s Miloševićem treba pregovarati o oslobođenju Ibrahima Rugove, "balkanskog Gandhija", simbola nenasilnog otpora Kosovara. On je predstavljao umjereno krilo kosovskog nacionalizma, one koji su najskloniji suživotu sa Srbima. Rugova je bio u kućnom pritvoru i, u dogovoru s Amerikancima, uspjeli smo ispregovarati njegovo oslobađanje. U pregovorima je, opet u dogovoru s Amerikancima, sudjelovala i Rusija.

kfor
"Otvorio se put službenoj inicijativi predsjednika Finske Marttija Ahtisaarija" (FOTO: Nick Macdonald/WikiCommons)

Zar Rusija u UN-u nije vetom blokirala NATO napad?

- Istina, ali bivši ruski premijer Viktor Černomirdin dva puta je u tajnosti došao u Rim. Zajedno smo večerali u zgradi vlade i kasnije nazvali Clintona da dogovorimo granice u kojima će se voditi pregovori (o oslobađanju Rugove, op.p.). Dan kasnije Černomirdin je otišao u Beograd razgovarati s Miloševićem. Sve to se događalo dok je rat trajao.

A Clinton?

- Samo jedno ga je brinulo: "Ukoliko Milošević oslobodi pacifista Rugovu, ovaj bi mogao imati negativno mišljenje o akciji NATO-a i to javno govoriti". No, vjerovao nam je i Rugova je oslobođen. Neki su tada pisali kako je "Italija oslobodila političku lešinu". Međutim, Rugova je bio važan za političko rješenje krize i premoćno je dobio izbore održane nakon rata. Naše su službe otišle po njega i dovele ga u Rim. Čim je došao, rekao je: "Zahvaljujem NATO-u što brani moj narod". Bio sam na ulici kada me nazvao Clinton i zahvalio na uspješno izvedenoj akciji. Teren za političko rješenje bio je pripremljen.

Što to znači?

- Znači kako je to doprinijelo da se pronađe diplomatski izlaz. Otvorilo je put službenoj inicijativi predsjednika Finske Marttija Ahtisaarija. Kada je došlo do dogovora sa Srbijom i kada se Srbija povukla, na Kosovo nije došao NATO već vojne trupe pod okriljem UN-a koje su činili i ruski vojnici. Obzirom da je NATO reagirao bez dozvole UN-a, na taj se način ponovo uspostavio i međunarodni pravni okvir. Kada razmišljam o tome i promatram što se događa danas, nije mi jasno gdje je nestala politika? Gdje je napor da se stvori neki održivi scenarij za ono što treba doći.

Govorite o sukobu u Ukrajini?

- Govorim o određenim pričama koje nemaju smisla. Neki uporno ponavljaju kako "moramo pobijediti u ratu". Mislim na Blaira ili bivšeg sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga. Ovo je rat u kojem nitko ne može pobijediti. S jedne strane imamo nuklearnu silu, a s druge vojnu moć Zapada. Ako se to ne zaustavi, posljedice mogu biti katastrofalne za cijeli svijet. Politika bi morala naći izlaz.

Da li je zamisliv izlaz koji bi podrazumijevao da Ukrajina prihvati gubitak dijela teritorija?

- Zar Kosovo nekada nije bilo dijelom Srbije? Odlučio je narod Kosova. Možda bi i sada građani Donbasa, pod zaštitom međunarodne zajednice, mogli odlučiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Darko Dozet/WikiCommons

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.

Do sada komentara: 16

Komentiraj

NjoNjo prije 3 mjeseca

"...Dakle s stanovišta međunarodnog prava koje se temelji na Povelji UN i koje dozvoljava upotrebu vojne sile isključivo u slučaju samoobrane i ako je odobrena rezolucijom Vijeća Sigurnosti NATO bombardiranje je bilo jednako nelegalno kao i SMO..."?
Ups? Od branitelja SMO-a do gnusanja nad (Putinovim) SMO-om? Savrsena analiza stanja, nema sto.
Dakle, ako sam dobro razumio, NATO-ov SMO u Srbiji bio je nelegalan (slazem se), i o tome treba raspravljati... docim je Ruski SMO u Ukrajini jednako nelegalan, "... ali to vise nije bitno jer je Donbas sad u sastavu Rusije i to je svrsena prica..."??? Pa o ruskom SMO necemo raspravljati. Divota jedna od selektivnosti.
Ne znam jel' ovome salto mortaleu kriv Iran, najvjerniji ruski saveznik, koji je upravo ovih dana Rusiju proglasio okupatorom! Ili onaj notorni Vucic koji se nesto uzjogunio pa nece da ode (ne sjecam se gdje) Putinu? Unatoc sluzbenom pozivu? Da budem zlurad, reci cu da se Putinu osipaju saveznici.
Kao sto rekoh, NATO-ov SMO u Srbiji bio je nelegalan, sam NATO je relikt proslosti, ali u onom trenutku njegova je akcija sprijecila jednu tragediju. Da se cekala ma cija odluka, a narocito ona UN-a, srpski bi sovinisti (NE srpski narod!) imali vremena na pretek da "ociste" Kosovo. Na ovom mjestu moram ponoviti argument koji mi je obrisan... NATO NIJE okupirao Srbiju, a jos manje je prisvojio komad Srbije... za razliku od Rusije u Ukrajini..
Verena prije 3 mjeseca

Kada je drzavna vlast inicijator referendumskog odlucivanja, cesto je to konstruirana politicka forma, koja skriva stvarne namjere politicke vlasti, odnosno njenu zelju da homogenizira biracko tijelo i podredi ga svojim interesima.
Zato referendum ne treba iskljucivo razumjeti kao najdemokratskiji oblik demokracije i politickog odlucivanja( sto on nesumnjivo jeste), vec vrlo moguce, kao sredstvo upravljanja birackim tijelom.
Kada se referendum organizira u tudjoj zemlji, onda je to ne samo nezakonito, vec ocita agresija.
Njemacka u ustavu daje velike ovlasti parlamentu i ne dozvoljava jasnu mogucnost referenduma.Za to postoje povijesni i iskustveni razlozi, jer je u nacistickoj Njemackoj donesen 1933 zakon, kojim su gradjani zaobilazili parlament, donosili zakon i potvrdjivali odluke vlade.Upravo na taj nacin ,Hitler je dobio podrsku da objedini funkciju Rajhkancelara i predsjednika drzave.Dakle, da uvodjenjem referenduma, diskvalificira zakonodavnu vlast i da u jednoj osobi objedini izvrsnu vlast( premijer i predsjednik.Put u autokraciju, fasizam i totalitarizam bio je otvoren.
Nemojmo ponavljati crno bijele mantre o referendumu; on koliko ima prednosti, ima i nedostataka.Ovdje su navedene samo neke.Sigurno je jedno: itekako moze biti poluga politicke moci, putem mahom neinformiranog i neobrazovanog naroda.
NjoNjo prije 3 mjeseca

Pitanje referenduma takodjer je i test demokracije. Nijedna ozbiljnija demokracija ne bi ga smjela dovoditi u pitanje. Srecom, kao sto vidimo, ozbiljnije demokracije i ne dovode ga u pitanje.
Ono sto je simptomaticno jest da je veoma bitno TKO i ZASTO inzistira na takvom obliku odlucivanja. Prvo se postavlja pitanje STO drzava ima sa referendumom? Nema nista. Referendum trazi netko tko je, iz ovih ili onih razloga, uskracen u konzumiranju svih prava koje drzave daju svojim gradjanima. GRADJANIMA, ne narodu. Ne bi li bio apsurd da, recimo, drzava Norveska, na primjer, raspise referendum kojim bi se starosjedioci te drzave Norveske sami opredijelili zele li ostati gradjani Norveske, ili mozda da se odcijepe i zive u svojoj drzavi koju ce im Norveska obezbijediti? Da apsurd bude veci, uopce me ne bi cudilo da to drzava Norveska i ucini! A zasto bi to ucinila? Zato jer je drzava Norveska, za razliku od balkanskih drzava, napredna. Razumna. Kulturna. Uljudjena. Jer je demokratska. Brine o SVIM svojim gradjanima.
Nasuprot tome, balkanske drzave, sve odreda, brinu se iskljucivo o dobrobiti i blagostanju jednog, doduse vecinskog dijela svojih gradjana, docim im dobrobit ostalih uopce nije u 0interesu. Naprotiv!
Ma... ustvari... ne brinu se balkanske drzave ni za dobrobit cijelog svog (vecinskog) naroda.... vec samo za onaj dio svog naroda koji ima jednako misljenje kao i drzava. Sto ce reci da drzava odredjuje sto narod ima da misli. Nerijetko balkanske drzave zabranjuju narodu da uopce misli!
Apsurd svih apsurda jest da se jedna drzava angazira kao pokretac referenduma na teritoriju druge drzave. To vam je isto k'o da se vas prvi susjed, kuca do kuce, pojavi u vasem domu i vasoj supruzi ponudi da se preseli k njemu... ili on k njoj. Glupo. Bedasto.
Kad je u pitanju drzava, to ipak nije bedasto. Ozbiljnije je. Zlonamjerno je.
Zaboga, sto ima normalnije nego da drzava stane na stranu i manjine, ako je ta ugrozena od strane vecine? Traziti normalnost na Balkanu? Ma dajte...
Verena prije 3 mjeseca

Kako je administrator odlucio da ostavi vas i moj upis, koji odrazavaju stav o referendumu ( kod vas je to i elaboriranje o Zapadu kao dekadentnom i nedemokratskom i Istoku kao dobrom duhu svijeta), odgovoricu na vas komentar.
Referendum jeste najstariji oblik demokratskog odlucivanja, mnogo starije od predstavnickog modela.
Ipak , jos od napoleonskog doba, stekao je negativnu reputaciju, kao orudje autokratskih rezima.Vrhunac ove zlouporabe desio se u nacistickoj Njemackoj, a u drugoj polovici 20 stoljeca, njegove su se devijacije pokazale u slucajevima De Gaulle, Pinochet, Jaruzelski.
Dakako, kada je referendum bio dio demokratskih procesa i nastanka brojnih drzava dekoloniziranjem, njegovo je provodjenje imalo itekako uporiste.
Dakle, koliko je demokratsko sredstvo, toliko moze da bude i nedemokratsko.Koliko znaci slobodu odlucivanja i izrazavanja, toliko je moze ograniciti i zloupotrijebiti.
U drzavama koje u ustavu nemaju referendum( izuzev na lokalnoj razini za rjesavanje lokalnih problema), referendumi su nezakoniti.U ustavu Ukrajine nema referenduma za odcjepljenje: kako onda moze Rusija na tudjoj teritoriji medjunarodno priznate drzave organizirati referendum za odcjepljenje i pripajanje Rusiji?
Dalje, prepustanje vjerodostojnosti gradjanima skida odgovornost s politicara i uoblicava -"volju gradjana". Istodobno, pobudjuje i sumnju u sposobnost predstavnika vlasti.
Referendum je obligatoran kada parlament usvaja ustavni zakon i sam raspise referendum( Austrija, Danska, Irska, Svicarska....) Obligatoran referendum slijedi i nakon pucke inicijative o izmjeni ustavne materije( Svicarska, Kalifornija).Sve drugo su savjetodavni referendumi ili ih raspisuje predsjednik drzave( Francuska), ili su na lokalnoj razini.
Cinjenica je da vecina gradjana uopce nema potrebna znanja da bi odlucivali, bas kao sto referendum nije i ne moze biti iskljucivi oblik vladavine, vec se nastavlja na lokalnu samoupravu i predstavnicku demokraciju.Naravno, kada je ustavom preciziran.
Onaj referendum na koji se cesto pozivaju autokrate, a to je na:"inicijativu gradjana", moze biti omiljeno oruzje interesnih skupina i gradjana, cija reprezentativnost nije razmjerna njihovom utjecaju.U tom slucaju( ali i svim drugim zlouparabama referenduma), on postaje cisti populizam i orudje onih koji svoje interese kriju u ime interesa puka.
Referendum jeste odlican oblik izjasnjavanja puka, ali samo onda, kada u Ustavu bude jasno precizirano u kojim se slucajevima on organizira.Tako je ucinila i Slovenija i Hrvatska( ustavne promjene, neki zakoni).BiH ima referendum samo na lokalnoj razini.
Rusija ima referendum o ustavnim promjenama.( To je, iako je referendum laziran omogucilo Putinu vladavinu do 2036! Nudili su se stanovi, povecanje mirovina, jednokratne uplate za ljude s djecom).O kakvom demokratskom sredstvu pricamo? O odcjepljenju nema ustavnih odrednica. Dakle, Rusija na teritoriji druge drzave organizira referendum o odcjepljenju dijela te drzave, koja ni sama u Ustavu nema referendum o odcjepljenju!.Tko moze ovo opravdati?
Tko je cuo za Kissingera( Ukrajinci imaju predugu tradiciju kulture da ne bi znali), cuo je i za izjavu Lavrova: "Rusija je spremna braniti svoje interese na Arktiku".
I, da, posljednji upis @NjoNjo, je vrlo zanimljiv glede referenduma: jeste neposredno demokratsko sredstvo, ali i sredstvo za zlouparabu,falsificiranje i odrzanje na vlasti.Sve u ime naroda.Kako bi to rekao Laza Lazarevic:"Sve ce to narod pozlatiti".
Arkaj prije 3 mjeseca

"....Stav, kako god sročen o referendumu u Donbasu, koji je otet agresijom i koji bi značio pokušaj legaliziranja agresije, cini mi se vrlo neprikladnim...."
--------------------------------------------------------------------------------------------------
Da nije riječ o rijekama prolivene krvi i tisućama izgubljenih života čovjek bi se mogao grohotom smijati tako nevještom pokušaju pravdanja jedne katastrofalne pogreške američkih neokonzervativaca i njihove arogancije. Uistinu @Verena kako vam uspijeva bit tako sinkronizirana s narativima vanjske politike Američke Imperije? Ako je riječ o referendumu to je uvijek najdemokratskiji oblik političkog izjašnjavanja ono što može bit problematično je veličina teritorija na kojem se referendum provodi, pitanja koja se na referendumu postavljaju i da li su osigurani uvjeti da stanovništvo slobodno izrazi svoju volju. Odbijanje da se prihvati referendum u Dombasu kao izraz volje stanovništva je posve bespredmetan, u ovom slučaju on je već održan, četiri bivše ukrajinske pokrajine inkorporirane su u RF i to je završena priča. Ogromna većina tamošnjeg stanovništva sklona je tom pripajanju i priče o "legaliziranju agresije" su stvar prežvakavanja prozapadnih komentatora i njih se nimalo ne tiče oće li to Zapad komentirat na ovaj ili onaj način. Bolji poznavaoci Ukrajine slažu se u procjenama kako RF neće imati nikakve probleme s stanovništvom istočnog dijela Ukrajine, ne samo ove četiri oblasti koje su sad dio RF, problemi bi se eventualno mogli pojaviti u zapadnom dijelu Ukrajine koje je kolijevka ukrajinskog nacionalizma.
Uzgred, ukrajinski režim imao je mnoštvo prilika da donese odluke u skladu s nacionalnim interesima svoje države i uvijek je izabrao da služi USA interese. Minsk I, Minsk II, Istanbulski mirovni pregovori, sve su te ponude prihvaćene i potpisane od kijevskog režima da bi se uvijek na kraju odlučilo da je rat bolja opcija. Valjda u Kijevu niko nije čuo za Kissingera i njegovu mudru izreku...