"Sve do prošlog tjedna, čelnica građanske inicijative, pa onda udruge, pa onda političke stranke 'U ime obitelji', maštala je o najmanje deset saborskih mandata, no na parlamentarnim izborima doživjela je potpuni debakl – niti u jednoj izbornoj jedinici njezin 'Projekt Domovina' nije prešao izborni prag. Zašto su je 950.000 birača koji su neslavnog prvog prosinca 2013. godine rekli odlučno 'ZA', sada ostavili na cjedilu?

Nastojeći zajahati na momentumu referenduma o braku, paralelno održavajući ga na životu u predizborne dvije godine novom inicijativom o preferencijalnom glasovanju, desničarska vizionarka nadala se prerasti u dugo očekivanu 'treću opciju'. Planove joj je, nažalost, pomrsio njezin dojučerašnji stranački kolega Božo Petrov, čiji je MOST nezavisnih lista osvojio 19 mandata. Naizgled paradoksalno, ali čini se da je jučerašnja konzervativna heroina najnoviji član dugačke liste žrtava hrvatske homofobije.

Iako dijele zajedničke političke početke u turbo-konzervativnoj stranci HRAST, Željka Markić i Božo Petrov ipak nemaju zajedničku političku budućnost. Prva je, čini se zauvijek, politički mrtva, dok je drugi postao ključni akter na hrvatskoj političkoj sceni. Kako objasniti tako dijametralno različite političke sudbine dvoje toliko sličnih političkih igrača?

Božo Petrov je na nedjeljnim parlamentarnim izborima očitao Željki Markić bolnu lekciju o političkom potencijalu homofobije. Homofobija je, naime, najmoćnija onda kada se servira onako kako se i servirala prije Željke Markić – kompetentno, racionalno, muški, pristojno, i prije svega, bez ideologije. Odnosno kada se umjesto u polju političkog, servira ispod stola. Usputno, u prolazu, između razgovora o proračunu i reformi javne uprave. Marginalno.

'Meni je teško zamislivo, iako vidim da to jeste praksa, da im se dopusti usvajanje djece', kazao je Petrov prije godinu dana u intervjuu za Index.hr i nastavio: 'To pokazuju znanstvena istraživana. Je li baš moramo o svjetonazorima?'. Sličan argument iznio je i nešto kasnije gostujući u Nedjeljom u 2. Homofobija za Božu Petrova, kao i zalaganje za daljnje osiromašivanje radnika kroz različite reforme i racionalizacije, nije pitanje svjetonazora i političke borbe, kao što je to za Željku Markić, već naprosto – znanosti.

Iako su neokonzervativni zanat klesali zajedno u HRAST-u, Božo Petrov za razliku od Željke Markić, od homofobije ne pravi spektakl. Ona nije dugoročno isplativa kada se donosi u središnji dnevnik, ili pak unosi u najviše pravne akte. Nju se donosi u sobe za sastanke, u kafiće u kojima se neformalno kroji 'visoka' politika među muškarcima s kravatama koji razgovaraju o proračunskom deficitu i rezovima u socijalnim davanjima. Diskretno. U obliku usputne i pomalo neprijatne humoristične doskočice, a ne u obliku referendumske inicijative.

Božo Petrov zna s homofobijom. Homofobiju se ne rasplamsava eksplicitno, nego usputno. Ne peticijom, nego vicem. Inače bi homofobija postala nešto ideološko i, posljedično, nešto prijeporno. A Božo Petrov, kao ni idejno i materijalno opustošeno hrvatsko post-socijalističko društvo, ne voli ideologiju. Voli rezove. Voli otkaze. Voli čist račun i dugu ljubav. Voli poduzetničku klimu. Voli kada se kapital, baš kao i homofobija, akumulira izvan područja prijepornog. Voli kada klizi glatko i bez nepotrebne revnosti Željke Markić.

Nakon parlamentarnih izbora, Željka je naučila nešto novo o homofobiji. Kada se previše čačka, implicira i onoga koji je mobilizira. Naravno, kada se jednom stavi na dnevni red, nužno će se afirmirati fanatičnim 'ZA', ali se zato brže bolje mora s dnevnog reda skinuti i vratiti u neformalnu sferu apolitičnog i prešutnog. Kao što bi to psihijatar Božo Petrov rekao: 'Samo bez ideologije'.

Gdje je, dakle, nestalo 950.000 homofoba s referenduma o braku i zašto su izdali Želju Markić koja im je naivno vjerovala, ulažući ogromne napore u predizbornu kampanju i zanoseći se maštarijama o saborskim klupama? Odgovor je jasan – Željka je politiziranjem homofobije i sama postala suspektna. Kada je već izvukla to nelagodno pitanje iz sfere humorističnog u sferu nacionalnog, tih je gotovo milijun birača reklo ono za što nikada nisu ni pomislili da će biti potrebno reći, pogotovo ne na tako važnom i političkom mjestu kao što je glasačko. No kada su se na to glasačko mjesto dvije godine kasnije vratili i tamo ponovno susreli Željku Markić, zamislili su se u nelagodi. Zašto je išla čačkati u spavaću sobu? Što se nije držala ozbiljnih tema? Od kuda toliki interes za te seksualce? Da nije možda i sama..?

I tako je Željka Markić s gotovo milijun glasova ubrzo spala na svega desetak tisuća.

Ona je posljednja žrtva latentne, ali toliko moćne homofobije koja istovremeno cirkulira i oblikuje hrvatsku politiku. Na bolan je način saznala kakvog je okusa margina. I dok se njezina medijska prisutnost gasi bez ikakve nade za uskrsnućem, ne mogu a da ne budem pomalo melankoličan. Zar su oni dani 'homoseksualnog životnog stila' zauvijek nestali? Zar će ih doista zamijeniti kompetentnost i uštogljena ozbiljnost razumnog Bože Petrova? Nadu mi jedino ulijeva rekonfiguracija homofobije koja taman što je progutala Željku Markić, već i samog Božu oblači u vjenčanicu i špekulira o njegovoj političkoj udaji.

A u međuvremenu ne preostaje mi drugo nego utješiti sirotu Željku koja će od sada pa nadalje umjesto editorijala u Večernjem listu i govora o Ustavu i izbornom sustavu, svoje sliku moći gledati jedino na opskurnim i uvijek prekarnim stranicama kao što je Queer.hr. Dobrodošla!"

Lupiga.Com via Queer.hr / Darko Vinketa
Naslovna fotografija: Queer.hr