DAMIR ŠAGOLJ

Kako smo dobili Pulitzera

ritn by: Damir Šagolj | 19.04.2018.
DAMIR ŠAGOLJ: Kako smo dobili Pulitzera
Bespomoćan, osramoćen i beskrajno ljut, sve što sam mogao je slikati nadajući se da to sve ima nekog smisla. Teška scena umiranja dječaka za kojeg je spas, dok još nije bilo prekasno, bio nadohvat ruke, i ta meni skoro negledljiva fotografija otvorile su jednu od priča za koju je Reuters te godine dobio prvu u nizu velikih nagrada za izvještavanje o ovoj strašnoj priči. Više će ljudi vidjeti te slike i saznati za tu tragediju, tješim se u uobičajenom vrtlogu emocija nakon priznanja za izvještavanje o tuđoj nesreći. Pet godina i hiljade strašnih fotografija nakog toga, u prašini novopodignutog izbjegličkog kampa pored Koks Bazara u Bangladešu, gdje su se slile stotine hiljada svježe prognanih, ponovo isti osjećaj. Majka Abdul Aziza, još jednog anđela koji ispašta naše grijehe, nije mogla suzdržati suze i bijes dok mi je pokušavala objasniti neobjašnjivo.

Kao dio tima Reutersovih fotografa, Damir Šagolj je dobitnik Pulitzerove nagrade za fotografiju. O jednoj od četiri nagrađene fotografije, koja je prvu nagradu dobila i nedavno na Istanbul Photo Awards, pisao je za Media.ba.

Fotografiju Abdul Aziza, očiju prekrivenih sa dva zelena lista i zauvijek zaklopljenih, snimio sam u izbjegličkom kampu u Bangladešu više od pet godina nakon što su prve slike stradanja naroda Rohinga opržile moj aparat. U međuvremenu, ono što je tinjalo decenijama metastaziralo je u opsežnu i nemilosrdnu kampanju etničkog čišćenja usmjerenu protiv te muslimanske manjine u većinski budističkom Mijanmaru, ili Burmi kako smo tu lijepu zemlju imali običaj zvati.

Kada bih pokušao opisati neopisive razmjere i dubinu mraka koji se, uz čini mi se skoro prećutnu saglasnost šire društvene zajednice i svakog od nas ponaosob, nadvio nad nesretnim Rohingama možda bi primjereno bilo reći - sudbina kao Bosanaca onomad i Palestinaca oduvijek, samo sto puta gora i tristo puta brutalnija.

Nesretni i nevoljeni, izmučeni i napaćeni, nepriznati i ničiji, Rohinge se decenijama, pameću i kostima razvučenim po grobnicama sa obje strane granice i razuma, povlače po stranicama novina i televizijskim minutama rezervisanim za vijesti iz područja o kojima ništa ne znamo, niti nas to baš previše interesuje.

Tek će se u drugoj polovini 2017., kada intenzitet zvjerstava i broj ljudi nad kojima su oni počinjeni postane toliki da ni dunjaluk prezasićen prizorima masovnih užasa to više nije mogao ignorisati, tek onda se počinjemo masovno pitati kaže li se Rohinja ili Rohinža, ko su i šta su, i kako to da gospođa sa cvijetom u kosi i Nobelovom nagradom za mir sa druge strane priče ne ustaje u njihovu zaštitu.

Strašne slike i priče o nesretnoj sudbini Rohinga konačno su se našle na naslovnim stranicama i počele prijetiti našim, u duboke rovove indolencije, ukopanim savjestima a uobičajene horde novinara i humanitarnih radnika krenule šiljiti svoje fotoaparate, pakovati šatore i kretati u pravcu iz kojeg svi ostali bježe.

Reuters
Jedna od nagrađenih fotografija progonjenog naroda iz aparata Reutersovih fotoreportera (FOTO: Resuters)

Ja sam se, priroda mi je posla takva, sa sudbinom ovih nesretnika dobro upoznao dok sam još živio na Tajlandu i izvještavao iz jugoistočne Azije. U možda i najstrašnijem prizoru moje svakojakim užasima bogate karijere, u izbjegličkom kampu za Rohinge izvan grada Sitve iz kojeg su protjerani, dječak od nekih 16 godina je umirao na limenom krevetu, sa daščicom između zuba i u strašnom bunilu. Ujeo ga je bijesan pas za nogu, ništa neobično za taj dio svijeta, ali Vaduleu nije bilo spasa. Sa pogrešne strane žičane ograde iza koje su sabijeni nesretnici pogrešnog imena i vjere, doktora ni lijekova nije bilo. U nečemu što bi trebalo biti ambulanta, jedan jedini gospodin, nekadašnji zaposlenik ministarstva zdravlja bez ikakvog doktorskog znanja i iskustva, pokušavao je pomoći i onima što im pomoći nema.

Bespomoćan, osramoćen i beskrajno ljut, sve što sam mogao je slikati nadajući se da to sve ima nekog smisla. Teška scena umiranja dječaka za kojeg je spas, dok još nije bilo prekasno, bio nadohvat ruke, i ta meni skoro negledljiva fotografija otvorile su jednu od priča za koju je Reuters te godine dobio prvu u nizu velikih nagrada za izvještavanje o ovoj strašnoj priči. Više će ljudi vidjeti te slike i saznati za tu tragediju, tješim se u uobičajenom vrtlogu emocija nakon priznanja za izvještavanje o tuđoj nesreći.

Pet godina i hiljade strašnih fotografija nakog toga, u prašini novopodignutog izbjegličkog kampa pored Koks Bazara u Bangladešu, gdje su se slile stotine hiljada svježe prognanih, ponovo isti osjećaj. Majka Abdul Aziza, još jednog anđela koji ispašta naše grijehe, nije mogla suzdržati suze i bijes dok mi je pokušavala objasniti neobjašnjivo.

Dječak, čija je porodica preživjela etničko čišćenje u Mijanmaru i opasan put do bijede ali i relativne sigurnosti izbjegličkog života u Bangladešu, je do prije nekoliko sedmica bio potpuno zdrav a onda ga je počela tresti groznica. Doktori u klinici pod šatorima, odakle ga je uplakana majka nepomičnog i zamotanog u deku vratila, mu nisu mogli pomoći. Šta je tačno slomilo krhko i izmučeno tijelo, samo upala pluća ili nešto gore, više nije ni bitno. Ubila ga je strašna nepravda, nekažnjen zločin jačeg i šutnja nezainteresovanog.

Ja sve što mogu i znam je uslikati još jedno mrtvo dijete sa dva zelena lista preko zauvijek zaklopljenih očiju.

Lupiga.Com via Media.ba

Naslovna fotografija: Damir Šagolj

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NEŠTO BI VAM REKLA: Izgubljeni šušur

    24.04.2018.

    Boba Đuderija

    NEŠTO BI VAM REKLA: Izgubljeni šušur

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Kako je počeo treći svjetski u mom dnevnom boravku

    20.04.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Kako je počeo treći svjetski u mom dnevnom boravku

  3. OTETO IZ TMINE: Vojislav Šešelj na kratkom lancu

    19.04.2018.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Vojislav Šešelj na kratkom lancu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije