Hrvatska radiotelevizija platila je producentskoj tvrtki Dinaten projekt čak 600.000 kuna za seriju pod nazivom ''Je li moglo drugačije'', kojom je amnestiran pravomoćno osuđeni Miroslav Kutle, ali i cijela plejada važnih likova u privatizaciji 90-ih, u rasponu od Ivića Pašalića do Borislava Škegre.

„Za seriju 'Je li moglo drugačije' ugovorena je proizvodnja od četiri epizode u ukupnom iznosu od 480.000 kn + PDV“, odgovoreno nam je s HRT-a nakon što smo se pozvali na Zakon o pravu na pristup informacijama, ali i tada uz probijanje 15-dnevnog zakonskog roka za odgovor, te uz slanje dijela odgovora poštom, kako bi se dodatno dobilo na vremenu. Naša prepiska s vrhuškom javne televizije, neshvatljivo zatvorenom za javnost, potrajala je mjesecima.

Ni tada nismo uspjeli dobiti precizniju informaciju o tome tko je točno predložio i odobrio nabavu te serije, koja je u međuvremenu skinuta s HRT-ove online platforme HRTi, gdje je neko vrijeme bila dostupna. U nastavku šturog odgovora javne televizije navedeno je tek da je serija prikazivana u travnju „ponuđena na javnom pozivu Dokumentarni filmovi i serijali HTV“, te da je „odluku o nabavi na prijedlog Glavnog urednika programskog kanala donio Ravnatelj PJ Program, a sukladno tada važećim aktima HRT-a. Odluka o nabavi serije donijeta je 09.11.2017.“

Ne mogu reći tko je na HRT-u odabrao ovu seriju zbog Zakona o zaštiti osobnih podataka

Dakle, serija nije nabavljena od vanjske produkcije na uobičajen način, preko Povjerenstava za odabir vanjske produkcije, već je odluku o odabiru donijelo dvoje ljudi s HRT-a čiji identitet je njihova matična kuća pokušala sakriti. Takav stav se u rješenju HRT-ove službenice za informiranje Janje Miličević pokušao opravdati bojazni da će se „objavom dokumenta prekršiti Zakon o zaštiti osobnih podataka“. Pritom je istaknuto da su na HRT-u zbog našeg upita proveli test razmjernosti, no nije naveden rezultat tog testa, odnosno temeljem čega je zaključeno da u objavi podataka o poslovanju javne televizije ne postoji javni interes. Riječ je o identitetu dvojice ljudi na javnim funkcijama koji uređuju i biraju javni program, odnosno troše javni novac, pa bi valjda HRT kao javna ustanova morala javnosti dati podatak koje su to ovlaštene osobe donijele odluku o kupnji problematične serije.

Nekadašnji sportski novinar, a danas glavni urednik, od lipnja nije odgovorio na postavljena mu pitanja (FOTO: HRT/Krasnodar Peršun)

Tek nakon što im je povjerenica za informiranje RH Anamarija Musa to naložila s HRT-a je stigao odgovor kako je „sklapanje ugovora s Dinaten projektom d.o.o. vezano za seriju 'Je li moglo drugačije' odabrao gospodin Bruno Kovačević, glavni urednik HTV 1, a sklapanje Ugovora predložili su ravnatelj PJ Program gospodin Bruno Kovačević i ravnatelj PJ Produkcija gospodin Jozo Barišić“.

Bruni Kovačeviću, koji se ovdje našao u dvojakoj ulozi - ravnatelja i glavnog urednika - poslali smo nekoliko pitanja: zašto je predložio nabavu serije koja toliko relativizira ulogu nekih osoba koje su pravomoćno osuđene za gospodarski kriminal, primjerice Miroslava Kutle, ali i hvali cijeli koncept privatizacije 90-ih godina; zašto HRT nije sam mogao snimiti seriju takve tematike; nije li svota od 600.000 kuna previsoka za ta četiri nastavka, snimana uglavnom u zagrebačkim interijerima, dakle bez nekih većih troškova? Iako smo Kovačeviću upit poslali još u lipnju, njegov odgovor još uvijek nismo dobili.

A kako to da serija toliko košta

Podsjetimo kako konkretnu informaciju o toj seriji nisu uspjeli dobiti ni članovi Programskog vijeća HRT-a, koji su na svojoj sjednici bezuspješno ispitivali po kojem je natječaju taj serijal otkupljen, koliko košta, zbog čega se preferira vanjska proizvodnja na štetu one u kući.

Kako su nam rekli na HRT-u, ugovor o nabavci zaključen je 22. 12. 2017., a već početkom travnja počelo je prikazivanje te serije, što znači da je snimljena u vrlo kratkom roku od svega tri mjeseca uključujući i, kako kažu na HRT-u, „manje zahtjeve za doradu, što je dobavljač na vrijeme učinio“.

Produkcijski troškovi serije bili su zanemarivi – napravljen je niz intervjua i sve je snimano u interijerima, što teško može opravdati tako visoku postignutu cijenu. Kao što je na sjednici Programskog vijeća HRT-a primijetila Neda Ritz, „dobili smo film u kojem se samo reda glava za glavom“, što teško može pravdati svotu od 150.000 kuna po epizodi. Jedini trošak bio je otići do Hercegovine i porazgovarati s odbjeglim Miroslavom Kutlom, za kojeg neki misle da stoji u pozadini emitiranja ove serije.

Div s Prisavlja nije posegnuo za vlastitom produkcijom, nego u džep po 600.000 kuna (FOTO: Lupiga.Com) 

Indicija ima sasvim dovoljno. Scenaristica i redateljica serije je Ivana Kovač, javnosti poznatija kao nekadašnja novinarka HRT-a Ivana Šikić. Ona je do 2016. bila i direktorica tvrtke Dinaten projekta, koja je producirala seriju. Već tu se vide veze s nekim važnim akterima serije – Ivani i njenom suprugu Jošku Kovaču Miroslav Kutle je bio gost na svadbi, održanoj u zagorskom dvorcu Golubovec, kasnije poznatom po ''aferi kobilje mlijeko'', opet povezanoj s Kutlom i aferom Kamensko. Vlasnik Dinatena je KAC consulting, koji je u vlasništvu zagrebačke tvrtke KoSol taurus, čiji je pak direktor ranije bio Joško Kovač, Ivanin suprug i nekadašnji direktor Karlovačke banke. Prijašnji vlasnik KAC consultinga je tvrtka Maksimalni učinak, kojem je vlasnica sve do 2016. bila Ivana Kovač. Nažalost, do odgovornih osoba iz Dinaten projekt nismo uspjeli doći jer nigdje na webu, pomalo atipično za producentsku kuću, nema njihovog kontakta, a registrirana je na adresi odvjetničkog ureda Ante Nobila. Sve četiri tvrtke povezane s Ivanom Kovač propale su, uključujući OK TV, zajedničku tvrtku s Dijanom Čuljakom, također bivšom novinarkom HRT-a, a danas prokuristicom tvrtke DTR moda. Vlasnik te tvrtke je Nobilov poslovni partner Mićo Carić, iz 90-ih zapamćen i kao svjedok na suđenju ''zločinačkoj organizaciji'', s čijim pojedinim pripadnicima je i Ivana Šikić bila u dobrim odnosima.

Prijetnje novinarima

U nedavnom intervju Poslovnom dnevniku, upitan za serije rađene u vanjskoj produkciji, predsjednik HND-a i dugogodišnji novinar HRT-a Hrvoje Zovko rekao je: „U Informativnom i dokumentarnom programu HRT-a još uvijek ima dovoljno kvalitetnih autora koji mogu bez problema napraviti dobre dokumentarne serijale. Uostalom, vlastita proizvodnja je i zadaća HRT-a prema svima onima koji plaćaju pretplatu, a i važno je tko je autor, odnosno autorica nekog uratka.''

Među osnivačima Dinaten projekta je i Ivan Sergio Serdarušić, jedan od suvlasnika zagrebačke tvrtke Totum plus, koja je donirala kampanju Milana Bandića. 

O Dinaten projektu se dosad pisalo jedino zato što nisu isporučili dokumentarac o košarci ''Zadarski dišpet za Mozartove uši'', za koji im je Grad Zadar isplatio 7.500 kuna plus PDV. Film se trebao prikazati na High 5 Sport Film & Media Festivalu, održanom u organizaciji Andreja Maksimovića, koji je bio i dio ekipe serije ''Je li moglo drugačije''. Maksimovića mediji predstavljaju kao „čovjeka od najvećeg povjerenja i osobnog savjetnika Vinka Grubišića“, vlasnika Jadran filma i Kutlinog kuma. Upravo je Maksimović dočekao Grubišića pred Remetincem kad je ovaj pušten iz pritvora zbog afere Grupo, a spominje ga se i u optužnici u aferi s „prljavim policajcima“ kao osobu koja je dogovarala sastanke okrivljenika Igora Mlinara sa Zoranom Pripuzom.

Nakon prikazivanja serije ''Je li moglo drugačije'' neki od članova spomenute producentske momčadi nisu prezali od upućivanja prijetnji novinarima koji su željeli o njoj kritički pisati, a pritisaka da se o tome ne piše bilo je i iz vrha HRT-a.

Sad kad smo predstavili ekipu, vratimo se seriji.

Zamućivanje vode

Iako se tvrdilo da je njena nakana bila „rasvijetliti doba od privatizacije i pretvorbe“, čini se kao da je ona trebala još više zamutiti vodu.

Tv kritičarka tportala Zrinka Pavlić napisala je da je „prva epizoda izuzetno suhoparna, dosadna i bezvezna. Tek nešto slikovitija od radijske emisije, loše koncipirana, snimljena i organizirana. Snimiti dokumentarac o njima tako da se priča prepusti onima koji su sudjelovali u tome znači repetirati istu priču kojom svi ti ljudi još od tog vremena nastoje zbaciti krivnju sa sebe… Većina sugovornika je govorila da se u privatizaciji i pretvorbi nije dogodilo ništa baš tako strašno nezakonito“.

Jedna od glavnih teza autora je da Ivić Pašalić, nekadašnji savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za unutarnju politiku, nije bio osobito važan u bitnim procesima, no zašto se onda tako učestalo pojavljuje u seriji? U prvom nastavku, posvećenom privatizaciji, s kojom tvrdi da nema veze iako su ga mediji povezivali s raznim aferama (Grupo, navodni peti ortak u aferi Dubrovačka banka), Pašalić se pojavio čak pet puta. U drugom pak, pad nazivom ''Bankarske igre'', evo ga opet, u dva navrata, a u trećem nastavku o promjeni vlasti još triput. Kutle se u prvom nastavku pojavio četiri puta, a u drugome još triput.

Serija počinje rečenicom da je „privatizacija spasila Hrvatsku“, a izgovara ju - Borislav Škegro, jedan od važnijih sudionika tog procesa, koji je u seriji također dobio lijepu minutažu.

Miroslav Kutle na jednom od svojih prvih suđenja s odvjetnikom Nobilom koji "dijeli adresu" s tvrtkom Dinaten (FOTO: Lupiga.Com)

„Da smo imali uvjete za bržu, intenzivniju, pravu privatizaciju, BDP bi danas bi 20 do 30 posto viši i 200.000 stanovnika više nego danas“, tvrdi Škegro, koji s podsmijehom koristi izraz „mračne devedesete“, uz koje on veže samo „visoke stope rasta“, a ne i propast brojnih tvrtki.

„Kad bi uzeli sve tajkune kad su bili na vrhuncu moći, Todorić, Gucić, Kutle, Rajić, krajem 90-ih i da zbrojite sve njihove firme, ne može doći do dva posto udjela BDP-a“, relativizira Škegro, koji sve ono loše što pamtimo iz 90-ih naziva „mitovima“.

Piši kući - propalo

A onda počinje Ivić Pašalić.

„Najvrednije tvrtke, Zagrebačka banka i TRD???, privatizirane su još po Markovićevom modelu... Josip Manolić nam je prijetio da moram glasati za zakon o privatizaciji! Kad smo postali glasni i rekli da se radi o lopovluku, optužili su nas da smo protiv pretvorbe i privatizacije. Klub stručnjaka iz udbaških struktura imao je stvarnu moć u gospodarstvu. Nama je fokus bio stvaranje i obrana države, a ova je ekipa imala neki drugi fokus, minuciozno su u korist svoje društvene grupe upravljali tim procesom. Franjo Tuđman nikad nije upravljao gospodarskim procesima!“, u dahu je ispričao Pašalić, a potom napada Mesića.

Poziva se Pašalić na izvješće o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije 1.556 tvrtki. „Pokazalo se da tu nije bilo nikakvih HDZ-ovaca i Tuđmanovih 200 obitelji, pa je izvješće stavljeno po strani“, kaže on. Istina je da nitko nije popisivao prezimena novih vlasnika nekadašnjeg društvenog vlasništva, no treba podsjetiti na riječi glavne državne revizorice Šime Krasić kako je „u zastaru otišla većina predmeta u kojima su postojale naznake kaznenih djela. Nakon što smo obavili reviziju pretvorbe i privatizacije, Državno odvjetništvo smo upozorili na niz detalja. Od 1.936 utvrđenih nepravilnosti, 721 je imala obilježje kažnjivog djela, od čega smo za 271 nepravilnost osnovano sumnjali da ima obilježja kaznenog djela. No, budući da je zakon po kojem smo radili reviziju pretvorbe i privatizacije izglasan tek 2000., u zastaru je otišlo čak 60 posto predmeta u kojima su postojale naznake kaznenih djela i gotovo svi predmeti s naznakama prekršaja“, rekla je Šima Krasić u nedavnom intervjuu.

Pašalić optužuje da je izvješće napravljeno „po političkom nalogu“ nakon promjene vlasti 2000., ali ne komentira poražavajuće zaključke ni krivicu vlasti u kojoj je sudjelovao, a dozvolila je da dođe do zastare.

Miroslav Kutle iznosi svoje otprije poznate teze - Globus grupa je isplaćivala plaće i održavala socijalni mir, male banke su namjerno uništene… uz što plasira i pokoju laž, primjerice onu da je već krajem 80-ih imao 300 zaposlenih ljudi i bio jedan od najvećih privatnih poduzetnika. 

„Globus grupa bila je respektabilna dok nisu tehnomenadžeri odlučili drugačije. Globus grupa je imala dvadesetak tvrtki, sve drugo je kampanja da se skrene pozornost sa skupine koja je odlučivala o životu i smrti u RH. U medijima sam otvarao teme koje njima nisu bile prihvatljive. Zato su me odlučili eliminirati iz gospodarskog i političkog života“.

Prostor su u seriji dobili i neki naoko neovisni stručnjaci kao Slavko Kulić koji tvrdi da je „Kutle preuzimao loša državna poduzeća“, no taj ekonomist nikako nije objektivan jer je za Globus grupu radio elaborate, a s Kutlom se nastavio viđati i nakon što je ovaj pobjegao u BiH.

O aferi Dubrovačka banka govori Vinko Brnadić, i to u šest navrata. Predstavljen je tek kao predsjednik NO Dubrovačke banke, a ni riječi o tome da se njegovo ime u medijima spominjalo kao jednog od petero tajnih ortaka koji su htjeli preuzeti banku - uz Kutlu, predsjednika Uprave banke Nevena Barača, šefa dubrovačkog SZUP-a Petra Luburića i Ivića Pašalića. „Banku su htjele uništiti zbog interesa nekih grupacija koje nisu beznačajne ni bezazlene. Htjeli smo privatizaciju na pošten i korektan način, nismo htjeli da se hoteli prodaju u bescjenje. Aferu peti ortak su izmislile tajne službe i mediji, a Hrvati ne kontroliraju ni jedne ni druge“, podučio nas je Brnadić preko javne televizije.

Zaboravio je pritom reći da je njegov NO smijenio Barača nakon što je bankar razotkrio ortački ugovor. A kad je smijenjeni Barač otišao korak dalje te u travnju 1998. u intervjuu Nacionalu označio Pašalića kao petog ortaka, uhićen je i odveden u petomjesečni pritvor. Uslijedio je kazneni postupak u kojem je Županijski sud pravomoćnom presudom Barača oslobodio krivnje, a Visoki trgovački sud RH je 2004. potvrdio da je Barač nezakonito smijenjen s mjesta predsjednika uprave Dubrovačke banke. No dotad je šteta već bila učinjena. Sanacija Dubrovačke banke, prema podacima koje smo dobili iz Ministarstva financija, porezne obveznike košta 3,5 milijarde kuna. Svoj je doprinos dao Đuro Sessa, danas predsjednik Vrhovnog suda RH, koji tada nije dao da općinski sud rekonstruira ortački ugovor.

Skupa s tom bankom propao je i njen najveći komitent Globus grupa Miroslava Kutle, povukavši za sobom i Tisak, iznimno profitabilnu tvrtku koja je u kratkom vremenu dovedena na rub propasti. Neki od aktera afere Dubrovačka banka i dalje su poslovno povezani, o čemu će javnost uskoro doznati nešto više. A o tome koliki je danas njihov utjecaj svjedoči i činjenica da je pod tajanstvenim okolnostima nabavljena serija ''Je li moglo drugačije'', koja ih sve redom pokušava amnestirati, prikazana na javnoj televiziji u udarnom terminu.

Lupiga.Com via HND

Naslovna fotografija: Lupiga.Com