Dosta pažnje film je privukao još na premijeri u Cannesu gdje su mnogi čak ugledni kritičari "izvisili" za ulaz u dvoranu na tri projekcije. Nakon toga je u kino distribuciji privukao dosta publike, a iščekivanja u sezoni nagrada uopće nisu skromna, ali nisu ni neopravdana. Jednostavno, Tarantino ima ono nešto, a ni „Bilo jednom u Hollywoodu“ nije film koji se tek tako može zanemariti, ne samo zbog neupitne kvalitete, već i kao film koji ciljano udara u žice koje treba, u pozitivnom ili u negativnom smislu. Kada se tome dodaju epiteti najintimnijeg autorovog filma, što sam Tarantino nije izričito potvrdio, a ni opovrgnuo, jasno je da pred sobom imamo filmski događaj godine.

Ova osebujna filmska bajka smještena u dva dana i jednu noć u razmaku od šest mjeseci ključne 1969. godine. Prvi dio koji pokriva dva dana i zauzima dvije trećine filma odvija se 8. i 9. veljače, dok se finalni čin odvija u noći između 8. i 9. kolovoza, kada su u našem, realnom svijetu članovi vjerskog kulta okupljeni oko Charlesa Mansona ubili trudnu glumicu Sharon Tate i njene goste u kući u kojoj je živjela sa svojim suprugom Romanom Polanskim. Mjesto radnje je Hollywood s okolicom, a središnji likovi su glumac na prekretnici Rick Dalton (DiCaprio) i njegov dubler/vozač/osobni asistent (potrčko) Cliff Booth (Pitt) i Daltonova prva susjeda - Sharon Tate (Robbie).

Prve dvije trećine filma, iako bogato dizajnirane i pune referenci, čini se da se vuku kao lijeni dani na kalifornijskom suncu, ispostavit će se s dobrim razlogom. Rickov agent (Pacino, nedovoljno iskorišten u koloritnoj epizodi) mu savjetuje kako bi mu bilo bolje da se makne od uloga negativaca u manjim filmovima i serijama, te da se otisne preko Atlantika i snima spaghetti westerne, što bi glumcu nekada velikoj televizijskoj i omanjoj filmskoj zvijezdi, palo kao neko priznanje poraza. Rick usput ima psihičkih problema, pa nije osobito funkcionalan i zbog toga mu je Cliff potreban, ne samo u poslovnom, već i kao podrška u privatnom životu. 

Dok Rick pod utjecajem alkohola i duhana razmišlja o svojim opcijama u vili, Cliff spava u kamp-prikolici van grada i svaki dan mu liči na prethodni, osim u sitnim pojedinostima. Recimo, kada popravljajući antenu na Rickovoj kući ugleda Sharon Tate i njenu veselu menažeriju u susjednoj kući ili kada pokupi hippie autostopericu Pussycat (Qualley) koja živi u komuni baš na ranču gdje je on nekada snimao i koji mu je ostao u dobrom sjećanju. A koji, naravno, više nije onakav kakvim ga pamti. Ili kada se, čekajući još jednu gažu s Rickom, potuče s Bruceom Leejem (Moh) zato što se ovaj hvalio kako može namlatiti Mohammeda Alija. Ali to je već previše informacija ...

S druge strane, Sharon Tate uživa u svojim bezbrižnim, holivudskim i rano-trudničkim danima, obilazi trgovine s odjećom i ušuljava se na projekciju vlastitog filma gledajući samu sebe na ekranu u možda najimpresivnije režiranoj i montiranoj sceni u filmu. Iako je konkurencija u tom pogledu oštra, a Tarantino nas časti svojim lažnim insertima iz pravih i fiktivnih filmova te televizijskih serija u, za to odgovarajućim, analognim formatima, vidjeti Margot Robbie koja igra Sharon Tate kako gleda pravu Sharon Tate u kinu je meta-filmska poslastica kakva se rijetko viđa.

Naravno, ta idila će se završiti Rickovim povratkom sa "šljake" u Italiji, s novom ženom (Izzo) i odlukom da prekine poslovne veze s Cliffom, ali ne pijre nego što se njih dvojica muški napiju za stara dobra vremena. Baš te noći će naoružani hipici upasti u pogrešnu kuću, kod dvojice pijanih, drogiranih i dobro naoružanih muškaraca.

Nakon rane, čisto postmodernističke faze u kojoj je Tarantino sijao ideje pokupljene iz drugih filmova, uglavnom opskurne azijske B produkcije, i one druge kada je samo slagao kolaže od jednako opskurnog materijala, redatelj je razvio opsesiju alternativnom poviješću, odnosno "što bi bilo kad bi bilo" i "kako je trebalo biti" narativima. Tako smo dobili židovske osvetnike koji ubijaju Hitlera u Parizu, pobunu robova na američkom Jugu prije Građanskog rata i veterane obje vojske koji pronalaze zajednički jezik zameteni u brvnari sa šarolikim zločinačkim društvom.

Nema sumnje, „Bilo jednom u Hollywoodu“ je svakako referentan i alter-povijesni film u kojem on izlaže svoje viđenje svega i svačega ("tvornice snova", političke situacije i što sve ne) ne mareći previše za stvarni rasplet događaja, ali je stilski najukorijenjeniji u povijesnu realnost još od „Jackie Brown“ na koji vruće-"fjakastim" tempom podsjeća.

Lee se hvalio kako može namlatiti Mohammeda Alija (SCREENSHOT: Bilo jednom u Hollywoodu)

Također, u pitanju je i autorov najkonzervativniji film koji je pogonjen nostalgijom za konstruktom "starog, dobrog Hollywooda" koji autor svakako nije doživio, ali ga može zamisliti. U pozadini imamo Vijetnamski rat, studijski sistem nam se raspada pred očima, snimaju se neki novi filmovi i snimaju ih hipici za hipike. U tom svijetu nema mjesta ni čvrstim muškim prijateljstvima (obojica glavnih glumaca su uvjerljivi svaki za sebe i zajedno, odgovaraju im likovi i zajednička kemija je na nivou), ni za ostarjele zaslužne zvijezde i njihove kaskadere, pa makar oni bili skrojeni kao kompozit najboljih od najboljih likova i ličnosti. U takvom svijetu jedina nada za spas je nevinost novopridošle Sharon Tate, njena eteričnost, ljepota i radost. U tom odnosu snaga ne možemo, a da se ne zapitamo kako bi život, recimo, Romana Polanskog (čiji je talent onda važio za neprikosnoven, s dobrim razlogom) izgledao da su dripci zaista otišli u pogrešnu kuću...

Nipošto Tarantino nije prvi konzervativni autor, a i pitanje je koliko je zapravo konzervativan i nostalgičan kao desničarska ikona John Milius, a koliko to hini u svrhu provokacije politički korektnog okruženja. Vrijedi primijetiti kako je „Bilo jednom u Hollywoodu“ bez sumnje nasilan film, posebno na kraju, ali to nasilje nije samo sebi svrha, niti je nužno fetišističko (Tarantino ima svoje fetiše, znamo koje, a ima ih i ovdje), a krunski argument o pljuvanju hippie pokreta kroz usta svojih protagonista i kroz portret Mansonove bande ne stoji iz barem dva razloga. Prvo, nisu oni jedini reprezenti cijelog pokreta. I drugo, Tarantino čak i njih gleda kao zbunjene klince u potrazi za ideologijom jer je sam pokret bez vodstva i jasne ideologije izgubio svaki smisao kada je ostvario svoje primarne ciljeve, a odustao od onih uzvišenih. Za neke je jednostavno to preraslo u prolongirani tulum, drugi su, slično zvijezdama koje se gase, upali u krizu identiteta.

Dakle, „Bilo jednom u Hollywoodu“ je kompleksan film koji se da analizirati u beskonačnost, kojem se može prilaziti iz mnoštva kutova i o kojem će tek biti pisano. Implikacije tu nisu nužno problem jer Tarantino ovog puta više propituje nego što nudi instant-odgovore i nove-stare ideale. Ono što je kod samog filma sporno je to što se čini da tapka u mjestu i kada se svaka scena za sebe kreće i što predugo figurira kao film o svemu i svačemu, a u konačnici ni o čemu. Naravno i u toj sporovoznoj panoramskoj vožnji kroz posljednje dane klasičnog Hollywooda (iako je isti već dvije godine bio klinički mrtav) itekako se može uživati, a polemika poslije vožnje dobrodošla je.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Bilo jednom u Hollywoodu