„Destinacija je tek drugi dan bila napisana kredom unutar vagona. Tog 10. juna 1944. nitko nije znao što je Auschwitz, znali smo da je destinacija, ali nismo znali kako i šta. Prvo smo bili u Trstu, a onda smo trećeg dana bili u Auschwitzu. Bio sam osam mjeseci u logoru. Ja smatram da sam imao prekrasan život. Ako ti u sebi ne možeš zamisliti nešto zločestije i okrutnije od onoga što sam već proživio i preživio, onda je svejedno što će ti se poslije dešavati. Bio sam dijete kada sam to spoznao. Hvala Auschwitzu što sam sretan čovjek“, glasio je uvod Olega Mandića, publiciste i počasnog predsjednika Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Opatije, na okruglom stolu „Različiti pristupi interpretacijama povijesti Holokausta, genocida i drugih ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata“. Kao jedanaestogodišnji dječak Oleg Mandić zatvorio je iza sebe vrata Auschwitza i tako postao živuća enciklopedija jedne povijesne tragedije.

Dok pišem ove redove, zabranjeno mi je ne samo da kročim na nemačko tle već i posebno da preko video linka učestvujem na bilo kom događaju u Nemačkoj. Zašto? Pre mesec dana, moj nemački izdavač Verlag Antje Kunstmann mi je poslao mejl u kom me upozorava da će mi učešće na Palestinskom kongresu, koji je trebalo da se održi 13. i 14. aprila u organizaciji moje političke partije u Nemačkoj (MeRA25) i Jevrejskog glasa za mir, „zaseniti“ prijem moje sledeće knjige u Nemačkoj. Tako se okončala moja veza sa izdavačem koji mi je u poslednjih desetak godina objavio šest knjiga u Nemačkoj. Dok je broj leševa u Gazi rastao, a saslušanja pred Međunarodnim sudom pravde dovodila u pitanje nemačku zvaničnu politiku Staatsräson (bezbednost Izraela je nemački raison d’être, svrha postojanja), nemačke vlasti su počele sa ispadima.

„Neprijatelji iz čista mira“ paralelna je biografija Zorana Milanovića (rođ. 1966.) i Andreja Plenkovića (rođ. 1970.). Vrlo zanimljivo i čitko ju je napisao Tomislav Krasnec koji je od srpnja 2011. bio dopisnik Večernjeg lista iz Bruxellesa. U kasnu jesen prošle godine Krasnec i Večernji list planirali su da knjiga o netrpeljivosti Plenkovića i Milanovića iziđe za vrijeme predizborne kampanje. No, predsjednik RH iznenadio je brzim izborima, a pogotovo objavom da će biti premijerski kandidat SDP-a, pa su izdavači morali požuriti te su uspjeli otiskati knjigu netom prije parlamentarnih izbora. Krasnec je razgovarao s 50 sugovornika koji su poznavali ili Plenkovića, ili Milanovića, ili obojicu i koji su pristali razgovarati off the record, tako da ostanu anonimni. Na taj je način Krasnec dobio istinitija i svestranija svjedočenja nego da je tražio da ljudi govore javno, imenom i prezimenom.

Novembra 1979. godine počeo sam uređivati i voditi Primus, trosatnu emisiju koja se od osam ujutro emitovala na Drugom programu tadašnjeg Radio Sarajeva. Prva autorska rubrika koju sam uveo imala je naslov Top lista nadrealista. Smislio sam je u ljeto prethodne godine, u Prokuplju, gradu u jugoistočnoj Srbiji, negdje pri kraju obaveznog vojnog roka. Top lista nadrealista je startala skromno. Montažni rez zvukova, efekata, muzike i dokumentarnih snimaka koji je povremeno bio i duhovit. Nešto se u ovoj priči jače zakotrljalo uvođenjem stalnog lika. Preporučio mi ga je Dado Dragoje, radijski tehničar i moj drug iz osnovne škole. Zapamtio ga je iz vremena dok je pohađao muzičku školu i na velikom odmoru svraćao u obližnju pekaru Semberija. Lik se zvao Zeko i bio je egzemplar raskošne logoreje. Stalna mu je uzrečica bila: To je bilo bombastično.

Babama i dedama mora da su izgledali upravo strašno. Toliko da se ni jedan prolaznik ne bi osvrnuo sve da ih pomete cijeli vod policijske konjice. Ništa više simpatija nisu izvlačili niti među političkom elitom. Tako je to bilo krajem sedamdesetih na ulicama Londona. Što je tek moralo biti u Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu? Recimo 1980. godine, kada maršal umire, narod je bez goriva, SIV obezglavljen, SUP dezorijentiran... A ti klinci u poderanim hlačama, s čudnim frizurama ... Šta je sljedeće? Isto se valjda zapitala i redakcija emisije „Neobavezno” na RTV Beograd koja je te 1980. godine sišla na ulice kako bi zabrinutim roditeljima, kulturnim radnicima i proletarijatu odgovorila na pitanja „Šta je pank, kakva je njegova ideologija i kakve ličnosti su pankeri?”. Stoga su poslali svoju ekipu da prošeta Beogradom, posjeti danas legendarni Cepelin, parkić kod Moskve i druga okupljališta prepisana ravno iz bilješki milicionera.

Ovogodišnje izdanje festivala pružilo je fantastičnu kombinaciju osobnih i intimnih filmova te onih više angažiranih i političkih. Kao i uvijek, ZagrebDox je aktualan, ne bježi od kontroverzi, niti od zauzimanja stava, a ujedno je i jedan od onih festivala gdje je već samo uvrštavanje filma u program garancija kvalitete. Festival pratim od samog njegovog početka, a ovogodišnje izdanje mi je bilo možda i najbolje do sada. Glavnu nagradu Veliki pečat dobio je tuniški film „Četiri kćeri“, a nagradu publike izraelsko-palestinski „Jedina zemlja“. Upravo su ta dva filma i meni osobno favoriti s ovogodišnjeg festivala. „Četiri kćeri“ intiman je portret jedne tuniške obitelji - majke i četiri kćeri - dvije su ovdje, a za dvije na početku samo doznajemo da su “nestale”. Na mikro razini, u sferi osobnog i obiteljskog, ocrtava se političko i ideološko stanje društva u Tunisu od razdoblja prije revolucije, za vrijeme i poslije. Fascinantan, kompleksan i potresan film.