Tako su otprilike svoj film 1964. godine najavili Roberto Bianchi Montero i Albert Viola te, premda zvuči kao da ga treba pročitati duboki muški glas kakav najavljuje treš filmove koje gledamo na RTL-u i Novoj, uistinu mu ne možemo zamjeriti. Napokon, kakvu najavu bi trebao imati film koji povezuje fetiše Japanaca, Berlinski zid, lezbijske klubove u Njemačkoj, bizarne predrasude Napolitanaca, kućne hareme Jamajčanki? I dakako, to je tek manji dio onog što ćete upamtiti kao Mondo Balordo.

Iako su „spaghetti westerni“ najpoznatiji, nisu jedini doprinos talijanske kinematografije svjetskoj celuloidnoj baštini. Nakon što je 1961. godine Michael Carreras snimio „Savage Guns“, prvi spaghetti western, Paolo Cavara, Franco Prosperi i Gualtiero Jacopetti izbacili su Mondo Cane i započeli novi filmski mikro žanr koji se danas naziva Mondo film.

Riječ je o pseudo-dokumentarcima koji se bave temama, događajima i prizorima koji će vas lansirati u svoj mondo - svijet. Teme su prezentirane kao autentični dokumentarni materijal te je teško zaključiti što se stvarno događa u nepoznatim kulturama i zajednicama koje film portretira, a što je mašta autora.