Pa redom. Nedavno je talijanski parlament ukinuo 56 godina star zakon koji je branio boravak u Italiji svim članovima talijanske kraljevske kuće Savoja. Savoje su, poput nasljednika habsburške kuće kojima je bio nakon Prvog svjetskog rata zabranjen boravak u par država sljedbenica habsburške konglomeracije, bile izgnane iz Italije sa zabranom povratka radi njihove nimalo moralne uloge pri usponu Mussolinija.
Cijela priča bacanja vela preko davne prošlosti počela je Vittorijevim "toplim" pismima svim osobama koje išta znače u talijanskoj politici nakon smrti njegove majke, posljednje talijanske okrunjene kraljice Maria Jose. Vittorio je u tim pismima, nostalgično se prisjećajući Etne, koju je posljednji put vidio prije izgnanstva uz svojoj sedmoj godini, apelirao na razum apostrofirajući svoju reumu oprezno naglašavajući kako je prošlost prošlost, a da su žrtve uzrokovane popustljivom politikom njegova oca, ionako odavno mrtve, a njihove su se kosti ohladile i istrunule.
I tako je pitanje povratka Savoja postalo umjesto političkog, trač pitanje. Nitko više u Italiji ne dvoji kako su Savoje bitne koliko i Karađorđevići, pa se iz toga i izvukao zaključak kako njihovim povratkom ne da ne bi došla u opasnost talijanska korumpirana demokracija, već bi jedina posljedica bio njihov nestanak sa sedmih stranica trač-magazina.
U svojoj ofenzivi za zaborav i okretanje lica budućnosti, a leđa prošlosti, Vittorio je posjetio i Brijune tijekom ljetnih ferija. U novousvojenom političkom rakursu, tako usporedivom s ponašanjem koje trenutno prakticiraju i potomci nekad omraženih, a danas nezanimljivih i dosadnih Habsburga, i Vittorio je, iskrcavši se na titotoku, zborio o ljepotama i perspektivama.
A druga pozadina ove priče jest što je ovo prva vijest na Lupigi napisana po uredničkom diktatu. Kako smo postali veći, izgubili smo neovisnost biranja i slobodu djelovanja. Slobodno je novinarstvo večeras ovdje umrlo i na ovim stranicama. Ali smo zato barem ušli u krug kandidata za godišnje nagrade HND-a.