Da Franjo Tuđman kojim slučajem nije umro još uvijek se ne bi znalo da je u njegovo vrijeme bilo toliko antituđmanista. Malo nakon smrti, međutim, pokazalo se da su institucije zloglasnog Tuđmanova režima ujedno bile i najsnažniji punktovi otpora zloglasnom Tuđmanovu režimu. Diktator je bio okružen suradnicima koji su ga istinsku prezirali ljubeći mu skute.
Ti samoprijegorni ljudi odrekli su se mnogočega, uključujući i pogodnosti formalne opozicije, za račun ilegalnog političkog rada. Svesrdno su podupirali okrutnu političku vladavinu da bi mogli što uspješnije provesti njenu reviziju. Naposljetku se Ivo Sanader, dugogodišnji Tuđmanov klimoglavac, odmah po preuzimanju vlasti od pokojnika upustio u projekt “detuđmanizacije” stranke i države.

Tek kada se Ivo Sanader, nakon abdikacije, sasvim približio zatvoru – pa je pitanje dana kada će se iz vile u Kozarčevoj ulici preseliti u Remetinec – postaje vidljivo koliko su bili brojni protivnici njegove kriminalne vladavine. Najbliži prijatelji i povjerenici natječu se u iznošenju optužbi na njegov račun; novinari koji su ga kovali u zvijezde objavljuju dokaze o njegovoj gramzivosti i lopovluku. Danas se pokazuje da su najuži tim njegovih jataka tvorili osvjedočeni borci protiv kriminala, a on je sve vrijeme mislio da zajedno s njima krade i trpa u stranačku blagajnu. Dok je vladao, Sanader je bio okružen tajnim agentima što su s njim tijesno surađivali zato da bi ga sutra mogli raskrinkati. Naposljetku se Jadranka Kosor, dugogodišnja Sanaderova politička sluškinja, odmah po preuzimanju vlasti upustila u projekt čišćenja stranke i države od zagađenja što ga je ostavio njezin prethodnik.

Zadivljujući podvizi

Ti su procesi posve u duhu ovdašnjega političkog naslijeđa. Moglo bi se čak reći da je gotovo kompletna politička povijest Hrvatske – pa onda i aktualna politička kultura – svedena na tradiciju ilegalnog političkog rada. Prije tzv. demokratskih promjena, na primjer, Hrvati su u najvećem broju bili antikomunisti učlanjeni u komunističku partiju, te su strpljivo – desetljećima! – gradili totalitarni sustav zato da bi ga mogli efikasno diskreditirati i na njegovoj sahrani zapjevati “Vilu Velebita”. Nigdje nije bilo toliko antikomunista kao među hrvatskim komunistima, što se otkrilo tek nakon pada komunizma. Mnogi od ovih vrijednih ljudi, anonimnih heroja, nisu ni dočekali ostvarenje svojih ideala, nego su umrli s petokrakom na grobu i partijskom knjižicom u ladici noćnog ormarića. No nasljednici znaju valorizirati veličinu njihova djela, zvijezde su zamijenjene križevima, a rodbina ponosno nariče nad humkama: da im srca danas kucaju, kucala bi za katoličku Hrvatsku!

Neupućenom promatraču nije lako razumjeti konspirativni politički život koji se oduvijek vodi na ovim prostorima i koji je u mnogim elementima doveden do savršenstva. U Hrvatskoj se tiranije održavaju na vlasti okupljajući pripadnike pokreta otpora. Glavnim polugama režima rukuje ljuta oporba, makar to nitko ne zna dok režim slavno ne crkne. Ispod svake zastave drži se ruka na srcu, figa u džepu i zamjenski identitet u tajnosti. Valja umjeti rovariti protiv satrapske vlasti tako što ćeš je svim silama podupirati. Za to trebaš biti hrvatski politički ilegalac, neustrašivi društveni radnik naoružan strpljenjem, intuicijom i kičmom od gume. “U našem političkom životu ljudi se ne ponašaju kao kameleoni, nego se tek poneki od kameleona ponaša kao čovjek”, objašnjavao je jednom hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković zbunjenom inozemnom kolegi.

Pojedinci su u tom smislu znali postizati zadivljujuće podvige. Za aktualnog potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa, recimo, zna se da je podrivao svemoćnu jugoslavensku političku policiju ilegalno se uvukavši u njene redove gdje je djelovao kao Udbin doušnik pod kodnim imenom Sova. U novijoj prošlosti, pak, Ivo Sanader odvažio se u sklopu svog konspirativnog angažmana otpustiti sve Srbe iz Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu – gdje se vješto ubacio na mjesto intendanta – da bi sutra mogao uzdignute glave viknuti “Hristos se rodi” i založiti se za punu ravnopravnost Srba u multikulturalnoj Hrvatskoj, koji su u doba Tuđmanove vladavine – i njegove intendanture – bili bezdušno šikanirani i otpuštani s posla.

Osovina moći

Utoliko pomalo začuđuje što Ivo Sanader, kao agent od formata i uz to dobar poznavatelj hrvatske tradicije, nije razumio da je odanost samo prva etapa izdaje, a da se ova iskazuje u punoj snazi čim objekt praktične ljubavi izgubi moć. Mnogi od hrabrih ilegalaca pomagali su mu u malverzacijama zato da bi mogli što kompetentnije svjedočiti o njegovim mafijaškim navadama. Jadranka Kosor, današnja predsjednica Vlade, nekadašnja potpredsjednica Vlade, morala je čak potpisivati ugovore koji će nanijeti nesagledive štete Hrvatskoj, da bi zbog sklapanja takvih ugovora Sanader mogao biti kazneno gonjen. To su osobe kojima se valja diviti, a možda i strepiti za njihovo mentalno zdravlje: tolike godine ilegalnog političkog rada čovjeka ponekad dovode do toga da zaboravi konvencije “normalnog života” i više nije u stanju učiniti išta legalno.

Velikim hrvatskim političkim strankama upravlja uvijek ista osovina moći: predsjednik – glavni tajnik – glavni izdajnik, s tim da na mjesto trećega pretendira najviše kandidata, uključujući glavnog tajnika, a ponekad iz busije vreba svekoliko članstvo, s riješenošću da udari posthumno. Uglavnom, strahovlada Ive Sanadera nikada ne bi bila skršena bez dobro maskiranih agenata koji su činili njenu srž. Hobotnici su došli glave vlastiti poslušni kraci, što je otpočetka pomno planirano: bez njihove presudne pomoći, djelom ili šutnjom, Sanader ne bi ni uspio počiniti tolika zlodjela, a onda – logično – ne bi imao zbog čega biti optužen, osuđen i otpremljen na robiju. Bitka protiv korupcije pokazala bi se žalosno neučinkovitom.

Sveta zadaća konspirativnih hrvatskih političkih snaga je da udarnički pomognu trenutačnom režimu da se ispolji u svoj svojoj beskrupuloznosti, kako bi sutra mogao biti s više argumenata popljuvan, i to upravo s njihove strane. Kao potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor davala je sve od sebe da to tijelo ogrezne u korupciji, e da bi kao predsjednica Vlade imala čemu stati na kraj. Nitko ne može korupciji tako uspješno stati na kraj kao onaj što se istaknuo na njenom početku.

Pevecov poučak

Ako nam je ovdje dopušteno služiti se bulevarskim usporedbama, Jadranka Kosor i Ivo Sanader ukazuju se poput bračno-poslovnog para Pevec – novine danas javljaju da se Zdravko pred istražiteljima branio tvrdnjom kako “nije znao za Višnjine tajne račune” – samo što je u državnom slučaju Jadranka ta koja je imala muda raskrinkati svog dojučerašnjeg partnera. Napukla veza Pevecovih, taj topli međusobni nasrtaj, ako je vjerovati dnevnoj štampi, na prizemnoj razini sažima sudbinu, tradiciju i moralne domete hrvatskih političkih brakova: nitko te ne može tako uspješno razjebati kao onaj što je s tobom dijelio postelju.

Tako je u Hrvatskoj bio apsolviran komunizam, tako je bio apsolviran Tuđman, tako je bio apsolviran Sanader, tako će biti apsolvirana i Jadranka Kosor, o čemu će za koji mjesec njezin potpredsjednik Darko Milinović – kada dođe u priliku iskoračiti iz undercover izdanja – imati što reći. Sada je još u fazi da premijerku tapše po leđima, ispipavajući mjesto gdje je najpogodnije zariti nož. Kao i njegova buduća žrtva, operira s idejom krvi i tla, na hrvatski način: Brut & bodem.

Svugdje u svijetu akteri tzv. demokratskog života, nakon što su jednom potvrđeni na izborima, ustrojavaju se kao okorjeli doživotni profesionalci – postaju političari od glave do pete, kako se to voli reći – a u Hrvatskoj ostvaruju i više od toga. Kada si ovdje uspješan u politici, onda si političar od glave do pete kolone.

Viktor Ivančić (www.novossti.com)