Čim sam upao zapahnula me vrućina što ju je isijavalo hiljadu okupljenih tjelesa mariniranih u vlastitom znoju od skakanja po akvariju. Istovremeno, Blef je odnekud slikao i na kraju iznjedrio fotku njega i Šarana. Odmah sam se sunovratio prema bini na kojoj su se već jako dobro snašli Dino i Štuke. Hitoidni album proglašen najboljim alter-pop izdanjem prošle godine bio je moćna kulisa za jedan od najboljih koncerata u posljednje vrijeme.

Potpuno je idiotski da sad pišem kako su se ređale pjesme, koja je otvorila, a koja zatvorila koncert. Potpuno je besmisleno da spominjem kako su padali kredenci, kako je sveprisutni Eduardo da Maati zajedno sa Šaranom, Štukama i drugim ribama popalio ljude. Za ilustraciju mogu saopćiti tek kako su djevojke i dječaci kidali glasnice pjevajući pjesme sve u jedan glas. Kako su dižući ruke u zrak, delirične od orgazmičnog uzbuđenja, pola dvosatnog koncerta provele izlažući svoje friško obrijane pazuhe Šaranu i ekipi u čast.

Ovaj je to znao nagraditi počestim slanjem poljubaca u publiku što je možda bilo malo previše patetično, ali šta sad. Da sam ja bio na njegovom mjestu valjda bih si odmah umislio da sam Kečiga. Osim danas već olinjalih hitova Štuke su na jučerašnjem koncertu prezentirale i četiri nove pjesme kojima se više ne sjećam ni imena niti taktova, ali sam posve siguran da prisutni nisu imali zamjerke.

Sudeći po "medlenovskom" osjećaju koji mi se vuče za njima, čini se da ni slijedeći album neće biti lošiji. Jedina zamjerka možda je pomalo skučen manevarski prostor Štuka u akvariju. Mislim na to što imaju samo jedan album pa su se neke pjesme ponavljale, no nije nužno loše poslušati Papacodera i dvaput ako treba, pa onda i u jednom od tri bisa.