Slučaj Nina Raspudića
U tekstu „Puška materina“ Viktora Ivančića (kojem imam vrlo malo toga dodati) pročitao sam rečenicu koja mi je neočekivano okupirala misli: “Stvorila se suluda slika - da nekoga tko vam provaljuje u kuću kroz prozor vi trebate služiti i dočekivati." Izrekao ju je, komentirajući migrantsku krizu, Nino Raspudić, saborski zastupnik MOST-a.
Tko god je čitao o psihoanalitičkim seansama ili čak bio na njima, bilo kao analitičar ili analizand, prepoznat će ovakvu izjavu kao izuzetno bremenitu i slikovitu asocijaciju. Radi se o, popularno rečeno - terapijskoj „record scratch“ situaciji u kojoj je, čini se, rečeno više nego je “planirano”.
Patološka paranoja je, kao i sve patologije, nefunkcionalan mehanizam obrane: nepodnošljivi afekti, impulsi ili ideje u sebstvu se odriču i pripisuju drugom, te u finalnom koraku projekcijske identifikacije pretvaraju u strah ili zgražanje nad onim što je izbačeno/projicirano u drugog. Ona ima nekoliko osnovnih fiksacija-uvjerenja: proganjajuća (postoji neprijateljski drugi koji mi želi zlo), ovisna (netko me sustavno pokušava poniziti čineći me nemoćnim i ovisnim o njemu) i erotomanijska (netko elaborira seksualni dizajn usmjeren na mene ili nekoga do koga mi je stalo). Ovo dovodi do specifičnog stanja svijesti koje se naziva hipervigilantnost/hiperbudnost.
Ako vizualiziramo Raspudićevu rečenicu, ona može izgledati prilično bizarno: neka tamna (po boji kože ili samoj logici provalnika) figura upada kroz prozor kuće ili stana, a od Raspudića se očekuje (iako u njegovoj priči, de facto, samo on to od sebe može očekivati) da mu služi (?!). Ne želim čak ni ulaziti u to da je Raspudić zapravo iz druge kuće, da je u ovu pušten na vrata te da mu je “služila” omogućivši mu uvjete za ekonomski i društveni status koji ima. Ovakva fantazmatska vizija migranta govori puno o svim ostalim kolektivnim mehanizmima obrane desnice nevezanim za osobni život Raspudića.
Krenimo redom kataloških parametara patološke paranoje. Postoji, kao prvo, erotomanijska ideja da su svi migranti tu da siluju, napadnu ili pohotno gledaju naše žene (netko elaborira seksualni dizajn usmjeren na mene ili nekoga do koga mi je stalo). Ona počiva na frojdovskoj ideji edipalne ljubomore kao ulaska Trećeg u sliku - tamni lik se šulja kroz prozor obiteljske kuće i očekuje da ga domaćin služi (američka je desnica iz istog razloga fascinirana takozvanim „cuck“ fantazijama.). Šuljanje kroz prozor, a ne provaljivanje vrata ukazuje na popularnu ideju desnice da se tiha invazija odvija neprimjetno dok smo zabavljeni drugim stvarima. To što nam odvlači pažnju su, prema desnici, tobožnje trivijalnosti poput uništenja planeta na kojem živimo (a koje će dovesti do puno ozbiljnijih ekoloških migracija) i nekontrolirane omnipotencije financijskog i korporacijskog sektora nad materijalnim uvjetima svijeta (koju desnica podržava). Radi se, dakako o projekciji - dok se komentiraju pohotni pogledi legalnih Filipinaca i ilegalnih Sirijaca, hrvatsko pravosuđe reagira tromo ili nikako nad stvarnim fizičkim nasiljem upravo - Hrvata nad Hrvaticama.
Onaj koji nam "kroz prozor upada u dom" sveden je na karikaturalnu figuru bez ljudskosti ili autonomije - sve što želi je uništiti mene! (FOTO: Lupiga.Com)
U istoj Raspudićevoj slici je i drugi parametar patološke paranoje - paranoja ovisnosti. Slika o drugom kojeg trebamo služiti ukazuje na patološki strah od toga da ćemo biti svedeni na nemoć; propalestinski prosvjedi u Londonu na kojima se skupilo oko 300.000 ljudi plaše Britance da su postali nebitni, odnosno impotentni u svojoj kući (u britanskoj priči postoje i dodatni slojevi kolektivne projekcijske identifikacije gdje očekuju da će im se desetljeća zlostavljanja kolonija nekako osvetiti, što je tema za sebe).
I, na koncu, postoji ideja proganjanja kao sveobuhvatni simptom patološke paranoje. Onaj koji nam "kroz prozor upada u dom" sveden je na karikaturalnu figuru bez ljudskosti ili autonomije - sve što želi je uništiti mene! Ovo je ideja koja zahtijeva i dozu patološkog narcizma - stvari koje se događaju događaju se samo zbog mene i samo meni. To je ono što se u paranoidnim strukturama naziva problemom kognitivne decentracije (o kojoj su pisali Dimaggio i Semerari). Ne postoji moć empatije ili mentalizacije kroz koju bi se drugi percipirao kao autonomno biće sa svojom poviješću, željama ili problemima koji su ga natjerali na bijeg iz svoje zemlje. One europske vrijednosti koje mobilizirana popularna desnica želi braniti nisu, naravno, pozitivni i dobri objekti zapadne kulture (jer, u najvećoj političkoj ironiji suvremenog doba, desnica ne razumije osnovne etičke i filozofske premise svojih uzora poput stoika ili Hobbesa, a o urnebesnim, djetinjastim čitanjima Nietzschea da i ne govorim), već upravo prosperitet izgrađen na teroru trećeg svijeta, ali i međusobnim nasiljem čiji je barbarizam često bio strašniji od onog “neciviliziranih divljaka” iz kolonija.
------
Problem rasizma posebno je jasno vidljiv u aktualnom političkom trenutku. Postoje migranti koji su loši ljudi, kriminalci ili antisocijalne ličnosti. Događali su se napadi na žene od strane migranata, tuče i pljačke. Sve je to točno. No ovdje dolazimo do ključnog moralnog pitanja koje prožima i rat u Palestini i migrantsku krizu u Europi. Recimo da se Hamas zaista skriva ispod bolnice u kojoj su onkološko krilo za djecu, inkubatori i tome slično. Sav javni diskurs se svodi na to je li Hamas u podrumu ili nije, ali to je pitanje potpuno irelevantno. Pravo je pitanje - je li rješenje problema Hamasa u podrumu bolnice ubojstvo deset tisuća liječnika, pacijenata, djece i izbjeglica! Sama činjenica da ovo čudovišno odustajanje od ljudskosti nije dio moralne jednadžbe govori o inherentnom rasizmu.
Ako, recimo, Goran poludi od novog poraza Želje, zarobi civile u studentskom domu na Savi i krije se s puškom iza njih - bi li se razgovaralo samo o tome krijem li se iza civila ili ne, kao preduvjetu da se baci tona eksploziva na sve nas? Ili to apsolutno nikome ne bi palo na pamet jer vidimo živote drugih bijelaca kao jednako vrijedne svojima?
Jednako ovome, rasizam prema migrantima manifestira se kao pseudoetički mandat - oni apsolutno svi moraju biti apsolutno dobri da bi zaslužili biti među nama (što krije ideju da sebe po narcističkom i paranoidno-shizoidnom principu vidimo kao sve-dobre). Ako na vijestima pročitamo da je Iračanin u Berlinu napao ženu, hoćemo li, kao što jesmo, okrenuti glavu na utapanje sedamsto i pedeset migranata kod Grčke i pratiti na TikToku što se događa s podmornicom na kojoj se nekoliko milijardera poželjelo igrati Boga? Trebamo li kazniti druge Iračane? Ako da - koje? Ako sve - što ćemo onda s Hrvatskom zbog zlih Hrvata? Ah da, zaboravio sam - nema zlih Hrvata, smanjili smo im kaznu za ratni zločin zbog doprinosa ratu zločinom.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Edvard Šušak
O Ninu Raspudiću je dovoljno napisati, da je za zabranu pobačaja silovanim ženama.