U Sjevernoj Koreji se ovih dana održava jedan od onih komunističkih sletova u čast "neumirućeg" predsjednika
Kim-a (nije karlovačko mlijeko) II Song-a koji je za neupućene preminuo 1994. godine. Njega je nasljedio njegov sin Kim Chong-il, koji zemlju vodi s gotovo istom diktatorskom palicom kao i njegov nikad umrli otac. I dok njihovi susjedi pokušavaju osvojiti svijet s jeftinim automobilima i psećim specijalitetima, sjeverni Korejanci uglavnom sreću pokušavaju pronaći bijegom iz zemlje, pa je tako prošle godine čak sto tisuća Korejanaca prešlo u Kinu u potrazi za boljim životom (i onda se mi žalimo na odljev mozgova). Struje u pravilu nema, osim za javne građevine (bolnice, škole), ali i za njih se odvaja samo 15% te za život neophodne pojave.
Vojska je glavni pokretač ove zemlje koja je prije razdvajanja djelila 5 000 godina zajedničke povijesti sa svojim južnim susjedima.
Ulagajući više u kemijsko, biokemijsko, te nuklearno naoružanje nego u svoje sugrađane, ova država se zamjerila ostatku svijeta, pogotova nakon priča (po pisanju Asian Timesa fali im oko 1 500 000 tona riže) da su ljudi dosta gladni tamo.
Naravno, sve je to posljedica zmaja komunizma koji se nagnuo nad ovom zemljom koja bi u drugom slučaju imala šanse kao i njihovi susjedi. Možda bi se i tamo igrao nogomet. Do tada ostaje čelične zavjesa i izjava jednog od njihovih sekretara za kulturu: "Naravno da internet ovdje postoji, samo još nismo dobili nijedan zahtjev za priključenje".