Valjalo bi uskrsnuti pokojnog prvog predsjednika i pozvati ga da položi račune, jer slobodna Hrvatska nije niti nalik onoj koju je obećavao. Istina, naizgled se radi o sasvim tipičnoj demokratskoj državici: slobodni izbori, aktivno biračko pravo, trodioba vlasti koja podrazumijeva neovisno sudstvo – sve to lijepo u našoj zemlji funkcionira, barem na papiru. U djelo je provedena čak i ona vizionarska njegova misao o 200 bogatih obitelji, koje bi u svojim spretnim rukama trebale držati hrvatsko bogatstvo, ali mitski "mali čovjek" svejedno ne može biti zadovoljan. Nismo sretni, pokojni prvi predsjedniče, a neki od nas, za razliku od ministra unutarnjih poslova, nisu čak niti ponosni što su s Vama živjeli u istom vijeku. O čemu se, naime, radi? 

U ono vrijeme mraka sanjali smo o gaziranim sokovima u konzervi, gumenim bombonama, Milka čokoladama, levisicama i ostalim tricama što su ih stričevi i tetke dovozili u polovnim kadetima kad bi im gazda Kurt sredinom ljeta dao dva tjedna godišnjeg odmora.

   S naših kratkih izleta u Trst, Beč, München i Frankfurt kao nepojmljive dragocjenosti nosili smo uspomene na shopping mallove, gdje se police lome pod svakovrsnom robom pakovanom u lijepu šarenu ambalažu. Drugim riječima, bili smo željni svega onog što čovjeku zapravo i ne treba, ali mu se čini da bi uz te predmete želja život bio neusporedivo ljepši i potpuniji. Neželjena država tad se stala raspadati, a njegovo veličanstvo – slučaj u posljednjoj fazi njezinog truljenja izabrao je Vas da stanete na čelo naroda. U to vrijeme padala su svakovrsna obećanja, a najbolje ih može ilustrirati anegdota iz jednog provincijskog gradića, kojim je na dan proglašenja hrvatske nezavisnosti lokalni domoljub poput mjesečara hodao ulicama, davao djeci bombone i govorio im: "Odsad će, djeco, svaki dan biti ovako!" 

Sad kad je Jugoslavija ostala još samo u sjećanju hrvatskih nacionalista, koji je iz naftalina vade prema političkim potrebama da bi navodnom restauracijom "tamnice naroda" plašili opljačkani narod, jasno je kao dan da su naše nade silovane, a želje iznevjerene. Milka čokolada nije podbacila, a i gaziranog pića u limenkama ima koliko ti srce želi, ali sve drugo zapanjuje nekvalitetom, bilo da se radi o demokraciji (na hrvatski način) ili tristo grama junećeg buta izrezanog u kockice za gulaš. Glede posljednjeg, dozvolite malo privatnosti, prije dvije noći satima sam kuhao komade junećeg buta kupljene u shopping mallu, pa pri kraju ubacio mahune. Svaku od pedesetak kockica mesa mogao sam žvakati do današnjeg dana i ne bih je sažvakao. Junetina je ostala žilava kao tijelo hrvača grčko-rimskim stilom. Mahune su se skuhale. Inače, njih se ne isplati zamrznuti pa ih prodavati za deset godina. Ovu priču o mesu spominjemo jer je njegova nekvaliteta aktualizirana napisima u plavo-žutom tisku, iako nipošto nije mudro staviti ruku u vatru da se tamo o mesu piše radi mesa ili ne daj bože radi zdravlja konzumenata istog. Naivno bi bilo bez rezerve vjerovati da se ta priča o mesu potencira isključivo zbog interesa i zdravlja potrošača. Možda iza toga stoji interes određenih mega-trgovaca.

   Međutim, čemu god služila plavo-žuta kampanja, činjenica je da ne znamo kakvo i koliko staro meso stavljamo u sarmu i mahune. Dakako, kod mesa nije kraj ove priče. Kupujete li u »našim« mallovima zamijetit ćete da na većini povrća stoji oznaka druge klase – roba druge klase za ljude druge klase, rekli bi cinici – pa je evidentno da ćete u idućih stotinjak godina trećeklasnim mesom puniti drugoklasno povrće, što nitko nije spominjao pri temeljenju jedine nam i vječne Hrvatske. Dakako, ni to nije sve. Kako je prije par dana objavio naš list, akcija Državnog inspektorata pokazala je da u 85 posto slučajeva ispitane odjeće, kvaliteta i sastav iste ne odgovara onom što je navedeno na deklaraciji. Ista stvar kao s odjećom i meso počesto se događa kad su u pitanju dječje igračke i druga roba široke potrošnje. Kao što to pjesma kaže: "Ništa kvaliteta, samo etiketa." Nitko nam to, rekosmo, nije najavio pri uspostavi demokratskog režima, pa smo, cijenjeni prvi predsjedniče koji jesi na nebesima, pomalo razočarani ovim obiljem što ga donese sloboda naših naroda i nacionalnih manjina. Bilo bi puno poštenije da su nam utemeljitelji najavili ono što su mogli znati kad su predavali zemlju u ruke bogatim obiteljima, odnosno prodavali sve što vrijedi inozemnim ulagačima. Međutim, valja utemeljitelje i razumjeti, jer tko bi slijedio ljude koji na pitanje: "Što ćemo jesti?" odgovaraju u stilu Márquezovog pukovnika kojem nema tko da piše. Na isto pitanje El Coronel svojoj supruzi, naime, kratko i jasno odgovara: "Govna!".

(Tekst prenosimo sa www.novilist.hr)