Najbolje ih je zapaliti. Gorjele su kao vještice. Dok su se suci i egzekutori sjetili da je to možda neljudski, prošlo je nekoliko stoljeća i spaljeno je više milijuna, naravno, nedužnih žena. Među posljednjima 1756. godine Bavarka Marija Klossner. Imala je 14 godina i optužena je za spolni odnos s vragom te je dekapitirana. Crkvi je trebalo dugo, predugo i stajalo ju je očigledno teških muka da izrekne svoj: ‘Pardon’ (ili, možda: ooops!, na način kao kada sa znamenitom Pradinom cipelicom ugazite u govance), i time se stvar okončala. Po broju ubijenih samo su Hitler i Staljin bolji od njih. Dana 25. ožujka 1911. u New Yorku, 148 radnica u tvornici tekstila izgorjelo je u požaru. Katastrofalni uvjeti rada i nikakvi sigurnosni standardi pokazali su se fatalni.

Može ih se i silovati. Od davnine, do pred koji sat, ali i ovog trena. Primjerice, u SAD-u je tijekom 2006. godine počinjeno 272.350 seksualnih napada na žene, od čega 64.080 kvalificiranih kao potpuno silovanje. Dakle, seksualni napadi odvijali su se prosječno svake dvije minute, a potpuno silovanje svakih osam minuta. Za slične statistike za Hrvatsku baš se i ne zna, a i što bi SAD bio bolji ili gori od nas!? Stvar, uostalom, traje daleko duže. Podsjetimo tako na znamenitu otmicu Sabinjanki: kad je muškim barbarskim sirovinama, pajdašima osnivača Rima, Romula, ponestalo žena, naprosto su ih oteli (još im je dodatno godilo što su bile iz finijeg plemena), da bi mit koji perverzno obrće smisao, potom pričao kako su te žene kasnije branile svoje, na zanimljiv način stečene muževe pred – svojim očevima, koji su pak oružjem htjeli ‘oprati ljagu s roditeljske časti’. Obrni-okreni, kud god žena krene, neki muški vlasnik iskrsne joj pred očima. I tako kroz cijelu povijest do naših dana, koji se uz to diče demokracijom i zaštitom ljudskih prava kao temeljnim civilizacijskim dostignućima.

u neznanju i siromaštvu

Silovalo se u svim ratovima za koje znamo, pravom pobjednika, ali ni gubitnicima ne smeta da posegnu za tim jedinstvenim, objema stranama zajedničkim, ‘muškim pravom’. I dakako, masovno. Potom slijede, u dobroj mjeri prešućena, masovna silovanja nakon Drugog svjetskog rata kakvo su, primjerice, izvršili ruski vojnici u Berlinu, odmah nakon što su ga, naravno, oslobodili. Prethodno su njemački vojnici, svaki od njih s ‘Goetheom u telećaku’, masovno i sustavno silovali po Rusiji, Poljskoj, gdje ih je već herojski, ratnički put vodio. Dalji su putevi išli do Ruande i Bosne, ili Darfura naših dana. Plus, u paralelnom ili isprepletenom toku, sva mirnodopska (?!?) i svakodnevna nam silovanja u ‘civiliziranom svijetu’, po parkovima, hotelima, u autima, bračnim krevetima, brdima i kamenjarima.

Može ih se držati u neznanju i siromaštvu. Slabije školovane, pa tako i slabije konkurentne za bolje plaćena radna mjesta. Onda slijedi dodatno osiguranje kojim ih se čvrsto drži na pristojnoj udaljenosti od znanja i blagostanja, poznati trik s djecom (što veći broj jer ‘jedno k'o nijedno’) ali bez društvene brige za nju. Rezultat – nema ravnopravnog izlaska na tržište rada jer, k vragu, netko mora brinuti o djeci kad ih je već rodio! Pa tako postaju vrlo fleksibilne, tojest prihvaćaju bilo kakve poslove, slabije plaćene, na kraće radno vrijeme. Po logici stvari, plaće su žena u Hrvatskoj za 11 posto niže od plaća muškaraca. Na kraju ih stiže fleksibilno niska penzija. Podaci za Hrvatsku govore da je mirovina žena za oko 20 posto niža od mirovine muškaraca.

podalje od vlasti

Može ih se sasvim efikasno držati podalje od svake vlasti. To već i nije neki problem kad su već toliko fleksibilne da od fleksibilnosti ne stižu ni misliti, a kamoli još imati snage i volje da se izbore za dio vlasti. Jer za bavljenje javnim poslovima, politikom, treba puno vremena i uz to još i formalnog ili makar neformalnog obrazovanja, čega također nemaju napretek, usprkos trendovima uočenim posljednjih godina, koji pokazuju da žene bolje napreduju i kvalitetnije studiraju od muškaraca... Tako se zatvara taj mučni circulus vitiosus. Samo onih 20 posto najžilavijih i najupornijih nekako se uguralo u Sabor, ali ih je snaga i volja za borbom za vlast već napustila na razini županijskih skupština gdje ih je 14 i pol posto, i tako dalje do još gorih općinskih razina.

Svašta im se još može činiti. Ali evo, pred sto godina dosjetile su se da se mora i može reći – dosta. Dana 8. ožujka 1908. godine, petnaest tisuća žena marširalo je ulicama New Yorka zahtijevajući kraće radno vrijeme, veće plaće i pravo glasa. Socijalistkinja Klara Zetkin organizirala je potom prvu međunarodnu konferenciju žena u Kopenhagenu, gdje je ustanovljen i taj Međunarodni dan žena. Druga mudra žena, boljševička feministkinja Aleksandra Kolontaj izborila se da se 8. mart, kao Međunarodni dan žena, u Rusiji uspostavi kao državni praznik. 

Od tog vremena prošlo je sto godina. Godišnjice su takve da se povodom njih uvijek traži svojevrsno zbrajanje i oduzimanje, sumiranje što se postiglo, ili što se propustilo. Osim prava glasa koje su tijekom tog razdoblja dobile žene u većem dijelu svijeta, malo toga ostaje što bi se moglo jednoznačno ubrojiti u postignuća.

žena u švedskoj ili iranu

Ponegdje i u ponečem, stvari su se popravile, status žena poboljšao, recimo stečena su formalna prava na vlasništvo i nasljeđivanje, pristup svim razinama obrazovanja i slično, no kako se ta prava realiziraju u praksi, drugo je pitanje. No dominacija nad ženama i njihova diskriminacija samo zato što su žene nastavila se i nakon zadobivenih prava i jedino što intenzitet varira od zemlje do zemlje, od jednog dijela svijeta do nekog drugog. Međutim, tu razliku svakako i nipošto ne treba podcijeniti jer nije isto biti žena u Švedskoj ili u Iranu. Ipak, i u Švedskoj i u Iranu, kao i u cijelom svijetu, ostaje pitanje – kako to da i sada, kada se u tako mnogo zemalja više ne može naći skoro nikakva diskriminacija u propisima i pravima, stvarne nejednakosti kad je položaj žena u pitanju i dalje traju? Radi li se tu o pristranosti institucija koje primjenjuju pravo, o kulturi, o ekonomiji, o psihologiji? Previše je otvorenih varijanti koje traže nekakvo tumačenje – ali se sigurno problem više ne može elaborirati istim jezikom kao onda kad su žene jednostavno bile otvoreno smatrane nižim bićima, i eksplicite diskriminirane u pravnim normama.

statistika i stvarnost

No, mi smo u Hrvatskoj, a tu stvari kad su žene u pitanju, na što je prije djelomice ukazano, ne stoje baš dobro. Statistike su rječite, ali brojke često više skrivaju no što ističu žive osobe, stvarne žene. Stvarnim ženama u rodilištima padaju vrlo stvarni stropovi na glave i na njihove bebe (čega, naravno, i nažalost, nisu pošteđeni ni muški pacijenti u nekim drugim bolnicama). Stvarne žene mlate, siluju i ubijaju neznanci, poznanici, muževi. Stvarne žene ne sudjeluju u onom dijelu vlasti koji bi se statistički mogao očekivati. Samim time ne mogu odlučivati o tome kako ćemo svi zajedno živjeti. O tome odlučuje muška većina. Pa kad je već tako, koga još može začuditi da je, primjerice, Rukometnoj areni država dodijelila dva i pol puta više novca nego svim bolnicama u Hrvatskoj u tri godine? Ili bismo trebali vjerovati da bi se isto tako golema i skupa palača gradila da je hrvatska ženska rukometna reprezentacija prvak svijeta i da se organizira žensko rukometno prvenstvo. Koliko bi se stropova moglo popraviti, koliko lijekova kupiti, koliko života spasiti, koliko, recimo, stolaca kupiti po raznim trgovinama, od Keruma do Konzuma, za blagajnice koje satima stoje uz blagajnu i jedino što stječu jesu proširene vene, koje neće imati gdje liječiti. Koga još može začuditi da je nogometnom klubu Dinamo, od nogometa poznatijem po mafijašenju i prostačenju njegovih šefova, i ove godine dodijeljeno 44 milijuna kuna? O svjetskim skijaškim natjecanjima na našem malom brežuljku Sljemenu da i ne govorimo. A sve to u godini kad se vlade, i državna i gradske, na čelu s glavnim gradom, busaju u prsa da štede s državnim i gradskim budžetima. Pri svoj je toj štednji danak sportu povećan u odnosu na prošlu godinu. Deseci, stotine milijuna kuna samo lete okolo, naši se momci nabacuju njima kao da su njihovi. I dijele ih svojim momcima, onima u kopačkama, kao i onima u finim mokasinama, debelih bankovnih računa, onima koji su s debelim razlozima na psihijatrijskom promatranju, ali i dalje ostaju neodoljivi likovi i prijatelji-mezimci, recimo sličnog im lika, Milana Bandića. Još jedan takav naš momak, zadužen da stropovi ne padaju na rodilje, bebe i uopće pacijente, ni manje ni više nego ministar zdravstva, zapjevao je sa Šibenskom klapom pa nikako nije stigao obići šibensku bolnicu, udaljenu nekoliko stotina metara od mjesta gdje ga je uhvatio sevdah, onu istu u kojoj se koji dan prije odvalio strop.

I u tome nas je zatekla 100-godišnjica proslave 8. marta. Kako stvari stoje, vrlo je vjerojatno da će i na stotu obljetnicu ženama stropovi jednako padati na glavu. A ministar će, po običaju kraja iz kojeg potječe, staviti prst u uho i ponovo zapjevati. 

Dva naslova romana Gabriela Garcie Marquesa mi u vezi s tim dolaze u sjećanje, u malo izmijenjenom obliku. Prvi je ‘Blagajnici nema tko kupiti stolac’, a drugi ‘Sto godina sramote’.

Tekst autorice Đurđe Knežević objavljen je u Pogledu, današnjem prilogu Novog lista