U Petrovoj ulici, na Klinici za ženske bolesti i porode tog je dana na svijet došla malena Amal. Teško da se sjećate te djevojčice, kao što vjerujem da se teško sjećate kako smo onomad bili ponosni što nas čitav svijet drži ljudima. Ljudima koji imaju duboku empatiju prema ljudskoj patnji, progonstvu, izbjeglištvu. Jer smo kao ljudi sve to jednom prošli. Čitav svijet je tada govorio o Hrvatskoj, maloj zemlji u kojoj ne vlada mržnja, već milosrđe. Teško, kažem, da se sjećate tih dana, a ja se iz tog doba sjećam malene Amal, sirijske djevojčice rođene u Hrvatskoj, na Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici. 

Njena majka maloljetna Sirijka dobila je trudove u vlaku s izbjeglicama iz kampa u Opatovcu. Nije, istina, poznato kako institucije pa i sama predsjednica koja se nalazila u blizini nisu tada shvatile važnost samog događaja i posvetile mu zasluženu pažnju. To dijete znakovita imena bilo je prva prava poveznica među ljudima i kulturama i, kako to obično biva, rodilo se nezapaženo, na slamici u jednom vlaku jer za njenu majku nije bilo svratišta, nije bilo tople postelje ni udobnosti doma. Takva su inače čuda. Čuda tako funkcioniraju. Ona dolaze isključivo na neobičnim mjestima i nose određene poruke, nose određenu nadu. Obično je to svratište, slamica, uboga špilja ili šatorsko krilo razapeto negdje bogu za leđima kod Velike Kladuše ili Betlehema.

Današnji svijet zbilja je užasno mjesto. Današnjem svijetu treba nada, a nadu nose djeca, nadu nosi novi život koji će niknuti na novom i drugačijem mjestu, da u svojoj različitosti promijeni svijet. 

Ljubazni smo bili tada jer se od nas nije zahtijevalo više od hrane, vode i goriva za autobuse (FOTO: Hina)

U mnogome je tada aktualna izbjeglička kriza pokazala svijest ljudi, svjedočili smo toplim ljudskim pričama, kao i potpunom izostanku empatije onih koji bi ih po svojim funkcijama trebali imati. U mnogim događajima tih slavnih dana kada smo još bili ljudi, naučili smo mnogo kako o onima koji su nas predstavljali, kao i o samima sebi. Predrasude i ksenofobiju nažalost nismo ni tada izbjegli, ali ne mogu se oteti dojmu da smo tada bili drugačiji. Histerija koja vlada danas oko istog pitanja trebala bi nas sve zamisliti. Koliko smo se i zašto promijenili, u tako malo vremena. Kako nam se i zašto u toj mjeri promijenio etički i moralni kodeks, meni nije poznato. Jesmo li se promijenili mi osobno, ili se promijenio svijet oko nas globalno?

Od sredine dvadesetog stoljeća moralna jednakost svih ljudi uspostavljena je kao opća vrijednost, da bismo u doba globalizacije i povezanosti internetskim mrežama došli do etičkog univerzalizma. Svijet je postao ruta, a seobe nužnost kako za one u potrazi za boljim standardom tako i za one spremne na sve, ugrožene koji se žele dokopati života nelimitiranog ratom. Prvih dana sve je izgledalo sjajno, nepripremljeni za navalu prognanika učinili smo najbolje što smo mogli. Javnost prepuna suosjećanja za one što su morali napustiti svoje domove senzibilizirala se na najbolji mogući način, dok su internetski portali osuđivali one koji su situaciju koristili u svoje predizborne svrhe. Glasni su bili komentari puni prezira prema Mađarima zbog katastrofalne politike, a naša policija pokazala se iznimno humanom i granica se nije zatvorila ni ogradila bodljikavom žicom. 

Ksenofobija i predrasude izostale su jer smo znali da nismo ciljana destinacija tih nesretnika već tranzitna zemlja kroz koju oni žele samo proći. Hrvati koji su tradicionalno konzervativan narod tako su odahnuli i prepuni empatije okrenuli se zbrinjavanju Sirijaca, dijeljenju vode i prekrivača uživajući u slikama koje su obišle svijet. Mali narod velikog srca koji je prolazio sličnu golgotu zatrpao je Crveni križ igračkama i konzerviranim proizvodima dok su autobusi i vlakovi odlazili prema granici sa Slovenijom, Austrijom i nešto prema Mađarskoj. Puna su nam srca bila kad je objavljeno da se nekoliko mjeseci nakon Amal u Hrvatskoj rodila još jedna djevojčica od roditelja sirijskih izbjeglica koji su novorođenoj kćeri u znak zahvale dali ime Kroacija. Ljubazni smo bili tada jer se od nas nije zahtijevalo više od hrane, vode i goriva za autobuse. Izbjeglice su postale ljudi bez lica, ljudi bez identiteta i što je najvažnije ljudi bez doma. Dom, koji ti azilanti traže i danas, odjednom je u Hrvatskoj postao ključno pitanje. Što ako Europa, koja je sita izbjeglica, odluči da migranti zaglave u Hrvatskoj, zemlji čija se politika svodi uglavnom na uvlačenje u guzicu jačima i silovanje slabijih?

Histerija koja vlada danas trebala bi nas sve zamisliti (FOTO: Hina)

Individualno, svi ti ljudi kojima svjedočimo danas misle isto i razmišljaju isto kao i onomad - njihova nova domovina Europa za njih je nova nada i prilika za bolju budućnost, ali nikako dom i u danima koji slijede sva tragika te istine pokazat će se u svoj svojoj punini. Izbjeglice će se tako naći pred činjenicom da ih zemlje sjeverne Europe ne žele, jer su uglavnom popunile deficitarna radna mjesta na kojima, recimo Nijemci, ne žele raditi. Europa, ukratko, više ne treba jeftinu radnu snagu.

Uskoro će ljudi koji su do sada radili u prosvjeti ili u zdravstvu imati samo jednu ili dvije ponuđene mogućnosti. Ti nesretni ljudi morat će prihvatiti poslove čistača, poslove konobara i niže plaćene poslove. Uz to, ljudi koji su imali svoje životne navike u daleko drugačijim krajevima danas će se morati suočiti sa svim zakonitostima kapitalizma – s neograničenim radnim vremenom, posvemašnjim izrabljivanjem i, na koncu, dužničkim ropstvom.

Predrasude su jače nego što mislimo, predrasude i ksenofobija duboko su ukorijenjene u muzeju koji danas nazivamo Europom. U Hrvatskoj je nacionalna solidarnost dobila jasnu formu u multikulturalnosti dok je situacija s izbjeglicama stabilna. Sudar civilizacija tako nas je tada relativno zakratko zaobišao, jer danas, na krilima antimigrantske politike imamo oportuni val mržnje prema izbjeglicama. Danas znamo žalosne činjenice o ljudima koji nas vode, ali znamo i žalosne činjenice o nama samima, jer vlast i politika su upravo onakve kakav je i narod sam. Kako ćemo se nositi u narednim mjesecima pa i godinama s izbjegličkom krizom koja neće prestati? Što kada ljudi koji su do sada bili samo masa odjednom postanu individue i dobiju lice, lice koje će pojedinačno tražiti azil u Hrvatskoj vjerujući da je Hrvatska zemlja drugačija od hladne Njemačke, Danske ili Norveške u kojima ljudi žive dijametralno drugačije i rade praktički po cijeli dan? Koliko nas ksenofobije i histerije tek čeka? 

Rugali smo se onima koji postavljaju žicu na svoje granice (FOTO: Wikimedia)

Danas nije poznato gdje živi Amal, ona djevojčica rođena u Petrovoj ulici, na Klinici za ženske bolesti i porode, u kojoj zemlji odrasta ta djevojčica. Malena Sirijka, rodom iz Hrvatske. Čuda, rekosmo, dolaze isključivo na neobičnim mjestima i nose određene poruke, nose određenu nadu. Nadu koju obično svijet ne prepozna.

Amal je dijete koje ima novo lice izbjeglica, Amal neće poznavati dom onako kako ga poznaju i pate za njim njeni otac i majka. Amal neće imati nostalgiju za Sirijom niti će znati da posao zavarivača ponižava jednog sveučilišnog profesora. Za Amal će njena nova zemlja biti njen dom.

Potrebno je ustrajavati na Amal i na svoj novoj djeci koja će promijeniti sliku današnjeg svijeta, potrebno je jer čuda tako funkcioniraju, čuda se događaju upravo tako da možda jedna djevojčica rođena u vlaku postane žena koja će povesti narode u novi i pravedniji svijet, ukinuti ropstvo i ukinuti nepravde. Možda jednom baš malena Amal bude predstavnica svog velikog naroda koja će se izboriti za njegova socijalna i društvena prava. Možda Amal bude upravo ona spona između civilizacija koja će razumjeti i pomiriti i jednu i drugu noseći sve dobro iz jedne i druge u sebi. 

Zato možda moramo ustrajati u svakom životu koji se pojavi na tako neobičnim mjestima. Da bismo bolje razumjeli o čemu govorimo valja znati što ime Amal znači na jeziku njene majke. Amal u prijevodu znači – nada. Možda jednom, u vremenu kada prestane histerija budemo ponosni na malenu Amal. Jer se rodila u Hrvatskoj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Hina

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"